20.stoljeće

simbolizma u hrv.slikarstvu na prijelazu stoljeća.

brzini smjene stilova najburnije su razdoblje u čitavoj povijesti europske

umjetnosti. U tom razdoblju bujaju paralelna likovna zbivanja i pluralizam stilova i u Hrvatskoj.
Uz kontinuitet historicizma u svim granama umjetnosti javlja se snažan prodor monumentalizma grupe Medulić, intimizam četvorice slikara minhenskog kruga, nastupa koherentna grupa secesijskih arhitekata s nizom cjelovitih ostvarenja, osobnu varijantu modernosti donosi arhitekt V.Kovačić, a uz to djeluje niz individualnosti od I.Meštrovića i slikara M.Račkog do Lj.Babića, E.Vidovića i M.Tartaglie.
Dinamiku likovnih kretanja poč.20.st. Iskazuje već i nagla smjena grupa i grupacija- pod vodstvom E.Vidovića osnivaju 1908 u Splitu društvo Medulić čime se simbolički prekida monocentričnost Zagreba tipična za prošlo stoljeće

koristili za sjaj i titraj sunca služi Vidoviću za sjetne

i melakolične ugođaje natopljene simbolikom. Dematerijalizacijom i plošnošću približava se apstrakciji.

orijentacijom i politički je jasno usmjerena, ali likovno heterogena. Njen

program se temelji na nacionalnoj tradiciji južnoslavenskih naroda, ali ne toliko zbog obnove nacionalnog likovnog stila, koliko radi političkog osvještenja nacionalne samosvojnosti. Opirući se tendencijama negacije Slavena od austro-ugarskih vladajućih slojeva, umjetnici podupiru tezu o jedinstvu južnoslavenskih naroda i stavljaju se u službu borbe za njihovo oslobođenje od Austro-Ugarske.
Bolleovi neogotički tornjevi zagrebačke katedrale (1902) posljednja su velika historicistička intervencija u panorami gradova Hrvatske potaknute zakasnjelim romantičarskim zanosom za restauriranjem povijesnih spomenika.
Historicizam će u različit.varijantama i derivatima trajati paralelno uz sve mijene stilova u arh. 20.st.

u nizu zgrada koje je projektirao arhitekt V.Bastl do prvog

svjetskog rata –zgrada Etnografskog muzeja (1901) s velikom kupolom i Valdecovim skulpturama
U razdoblju do prvog svjetskog rata grupa zagrebačkih arhitekata izgrađuje brojne secesijske zgrade: Sveučilišna knjižnica (Lubinski, 1913) – stilizacija izduženih procijepa u visini čitave zgrade s golemom bakrenom kupolom i svojom monumentalnom jednostavnošću stvara sponu između secesijske i ekspresionističke arhitekture
Secesija- prvi internacionalni stil moderne Europe
Program uključivanja hrvatske arhitekture u napredne europske tokove objavio je već 1900. Viktor Kovačić člankom Moderna arhitektura u časopisu Život. Istupajući protiv historicizma, zastupa ideje hrvatske moderne postulatom da arhitektura prije svega mora biti “individualna i suvremena” ali i “praktična i udobna”.

dekoraciju secesije, primijenjena u funkcionalnom povezivanju prozorskih otvora, rezultirala je

monumentalnošću srodnom ekspersionističkoj arhitekturi.

arh.projektiranju podigao na dostojnu intelektualnu razinu, a odgovornost arhitekta na

visoku etičku. Njegovi projekti se odlikuju suzdržanošću i purističkom odmjerenošću, uz korištenje reduciranih znakova povijesne arh. Prerađenih subjektivno u novu cjelinu-istinite monumentalnosti u projektu Burze (1910) gdje varira snažan kontrast volumena i šupljine na pročelju s golemim stupovima i čvrsti reljefni ritam bočnih strana, a u unutrašnjosti oblikuje neoklasicističku kupolu.
U hrvatsku arhitekturu Kovačić je nastojao unijeti elemente naprednih stremljenja moderne europske graditeljske misli i u tom smislu je projektirao nekoliko vrsnih objekata među kojima i crkvu Sv.Blaža u Primorskoj ulici, te zgradu Burze na Trgu Burze.

podignut je brončani konjanički spomenik ovom znamenitom hrvatskom kralju. Spomenik

je oblikovao hrvatski kipar Robert Frangeš Mihanović (kipar je na skulpturi radio od 1928-1938), a na trg je postavljen 1947.

surađivao u povezivanju skulpture s arhitekturom na zgradi Sveučilišne knjižnice

(timpanon) i na krovu Etnografskog muzeja gdje monumentalnim betonskim kipom stvara akcent građevine i tvori pandan kupoli.
U prvom desetljeću 20.stoljeća nastupa i najveći hrvatski i najkontroverzniji jugoslavenski kipar (po odnosu ideologije i forme) prve polovice 20.st.- Ivan Meštrović. Dvije su različite faze koje će kao suprotne i kontradiktorne komponente obilježiti i objasniti čitav njegov opus –intimističku, humanističku i rodinovsku (Zdenac života, 1905) nasuprot monumentalnoj, herojskoj, literarno-patetičkoj, mitskoj s oslonom na tradiciju (projekt Vidovdanski hram, 1912)
Po kreativnom pristupuzadatku javnog spomenika Zdenac života je značajno ostvarenje u razvoju skulptura-fontana općenito.

impresionističkoj obradi epiderme nego i po univerzalnom simbolizmu i istinskom

humanizmu. Jedno od njegovih najboljih djela.

vode, snagom izraza lica i geste, ovaj brončani valjak isprepletenih

tjelesa impresionističke obrade površine, u tragu je najboljih Rodinovih dostignuća.
U kasnijoj fazi Meštović će sam sebi nametnuti ideologizaciju i podrediti svoj talent doktrini pseudomonumentalizma i neposrednom propagiranju ideja.- Kraljević Marko, Vidovdanski hram. Likovi hiperdimenzionirani i prenaglašeni, ali bez snage i stvarne monumentalnosti.
Tzv.minhenski krug – paralelno s monumentalizmom u hrv.umj. Na početku 20.st. Djeluje tiha, ali umjetnički potentna grupa slikara intimista: J.Račić, M.Kraljević, V.Becić i O.Hermann. U razdoblju od 1905-1914 zajednički im je novi suvremen, strukturalno moderan odnos prema radu

stilu Meštrović je znao ostvariti snažnu izražajnost, ali i zapasti

u ispraznu patetiku.

Ivana Meštrovića, Bogorodica s djetetom, a u rodnom selu velikog

kipara, u obližnjim Otavicama (9 km od Drniša) Meštrović je 1930. sebi i svojoj obitelji podigao mauzolej.
Split- monumentalni spomenik Grguru Ninskome, biskupu za vrijeme vladavine hrvatskog kralja Tomislava (910-918.) i zagovorniku postojanja Ninske biskupije koja je ipak ukinuta. Kip je djelo Ivana Meštrovića iz dvadesetih godina 20.st.
Ispred HNK kazališne zgrade izgrađena je fontana, Zdenac života, djelo hrvatskog kipara Ivana Meštrovića, koji je oblikovao i kip Povijest Hrvata, smješten u ulaznom dvorištu Palače Rektorata Sveučilišta koja se nalazi sučelice zgradi HNK-a na sjevernoj strani trga.

drukčiji način od avangarde. Sumirajući tradiciju Cezanna i fovista, Račič

strukturira sliku bojom

Kraljević je stvorio osobni izraz što se uz neobuzdani temperament

crteža odlikuje strogom disciplinom strukturiranja slike bojom.

je Becić do kraja zadržao početnu metodu jasnog i tvrdog

volumenskog oblikovanja, što se osjeća i na ovoj slici gdje i kruh ima čvrstoću keramike.

bikolora) koja je “progutala” vojnika u opancima, secesijski dekorativni sustav

preveden je u snažnu ekspresivnost.

gorući grad Dis u paklu vizionarno i sugestivno, na granici

simbolizma i ekpresionizma.

građanskog društva nesvjesnog oštrice vremena što nailazi.

dekorativni i ornamentlani sustav prevesti u snažnu ekspresiju i izuzetnom

imaginacijom ostvariti likovni simbol bez literarnih natruha: na praznom sivom polju stisnuto tijelo vojnika iza kojeg leluja crno-žuta zmija (boje austrijske zastave)
Babićeva slika –subjekt je velika crna zastava što visi kao giljotina nad raspuštenim društvom u odjeći vedrih i raskošnih boja. Poruka o zalazu jedne eophe- do zastava kao motiva na slikama fovista , ali individualna neponovljivost Crne Zastave izdvaja je iz svih suvremenih strujanja i stilova.

Hlebine, poznato po velikom broju slikara Naive- naivne likovne umjetnosti.

Prve priznate slikare naive, hlebinske seljake Ivana Generalića i Franju Mraza poznati je hrvatski slikar i likovni pedagog Krsto Hegedušić «otkrio» 1930. i ukjučio u rad umjetničke grupe Zemlja (likovni ali i socijalni pokret, osnovan u Zagrebu 1929., ukinut nakon obznane 1935.) na čijim su izložbama izlagali kao gosti. Već tada je tipologija naivnog slikarstva bila gotovo potpuno definirana: slikalo se uljem na staklu, crtež je bio opor i tvrd, a kolorit slobodan i naglašen, dok su motivi kaptirani iz seoske svakodnevnice i nerijetko dograđivani snoviđenjima i maštom. Nakon slikarske i društvene afirmacije I.Generalića i F.Mraza, pojavio se veliki broj slikara seljaka, čemu je pridonjela i socijalna i kulturna politika socijalističke Jugoslavije kojoj je zbog političke promidžbe odgovarala afirmacija seljačko-radničkog stvaralaštva. Tako su se uz spomenuti dvojac u šezdesetim godinama XX.st. afirmirali i MirkoVirius, Mijo Kovačić, braća Stolnik, Ivan Lacković Croata, F.Filipović, D.Gaži, M.Mehkek, B.Lovak, Josip Generalić i drugi, Danas se vrijedan segment naivnog slikarstva može vidjeti u Galeriji Hlebine (a također i u Muzeju naivne umjetnosti u Zagrebu).