3. Dubrovnik od 1453 – 1667

Republike cjelokupna vlast i državna uprava bila je u rukama

lokalnog plemstva – vlastele (nobiles)
Organi državne uprave bili su Veliko i Malo vijeće (od 1238.) te Senat – Vijeće umoljenih (od 1253.). Veliko vijeće je iz svoje sredine biralo Malo vijeće, Senat-Vijeće umoljenih i Kneza
Malo vijeće, članovi kojega su bili birani na godinu dana s vakancijom od godine dana, bilo je izvršni organ i Velikog Vijeća i Senata -Vijeća umoljenih
Državu je predstavljao i zastupao Knez koji je bio biran na mjesec dana s vakancijom od dvije godine dana. Knez je nazočio i na sjednicama Malog vijeća ali bez prava glasa. Uvjet za članstvo u Senatu kao i za obnašanje funkcije Kneza bilo je navršenih 50 godina života.
U Veliko vijeće, temelj i izvor sveukupne državne vlasti, mogli su biti birani svi muški članovi vlasteoskih obitelji stariji od 18 godina, a od 15.st. dalje oni stariji od 20 godina

republike.. U domeni njegove nadležnosti bilo je rješavanje svih važnih

pitanja vanjske i unutarnje politike
Unatoč životnim nesuglasicama, razmiricama pa i otvorenim sukobima između pojedinih vlasteoskih obitelji što je proizlazilo iz različitih interesa i materijalnih razlika među njima, plemstvo je, kada je bila riječ o čuvanju državnih interesa i slobode bilo izuzetno solidarno. To je bilo naglašeno iskazano i natpisom uklesanim nad ulazom u vijećnicu Velikog vijeća – OBLITI PRIVATORUM PUBLICA CURATE (Zaboravite osobne i štitite javne interese). Sličnu solidarnost plemstvo je iskazivalo i u svojoj potpunoj zatvorenosti prema neplemićima: u vlasteoske obitelji nije se mogao priženiti niti jedan neplemić, čak ni onda kada je pojedinim obiteljima prijetila financijska propast ili utrnuće loze.

svijetu opstati izvan suvereniteta jakih susjeda niti bez mudrih političkih

stavova i odluka. Dubrovčani su tako svoju slobodu čuvali plaćajući tribut i Hrvatsko-ugarskom kraljevstvu (500 dukata) i kasnije Otomanskom carstvu ( 12.500 dukata; nakon pada Carigrada 1453. Turci su osvojili i područje Bosne i Hercegovine i praktično se naslonili na same granice Dubrovačke republike) a uspješnom pravnom i diplomatskom službom (u 16.st. Dubrovnik ima više od 50 konzulata u zemljama zaleđa, Sredozemlja i Europe) štitili su svoje gospodarske interese ne podcjenjujući ili narušavajući pravni integritet ni onih od sebe slabijih..

silama i s malim gradovima državama, Dubrovnik je svoje društveno

biće oblikovao u ozračju u kojemu je, politički pragmatično, bilo mjesta i za kozmopolitsku otvorenost prema svima
Najbolji primjer u tom pogledu je postojanje židovske zajednice u Dubrovniku.
U Dubrovniku su Židovi obitavali u getu koji se iz sigurnosnih razloga i za jednu i za drugu stranu po noći zaključavao; geto su činile ulice Zlatarska, Kovačka i Žudioska
Vodu su uzimali na Žudioskoj česmi - samo za njih podignutoj (ona se u ondašnje vrijeme nalazila pored Male česme podno gradskog Zvonika, a danas se nalazi na Brsaljama)
Pravna i društvena pitanja s gradom Židovi su rješavali putem konzula koje su sami birali
Vrlo rano (1408.) Židovi su u jednom privatnom stanu organizirali Sinagogu, u kući u kojoj je i danas u funkciji ( po svojoj je starosti i neprekidnosti djelovanja, poslije one u Pragu, druga uopće sačuvana Sinagoga u Europi); ova je Sinagoga bila jedini inovjerni hram unutar gradskih zidina za čije je postojanje i djelovanje Dubrovačka Republika izdala dozvolu.

proizvodnje, pomorstva i trgovine
Skromne mogućnosti vlastitog posjeda Dubrovčani su

kompenzirali značajnim uvozom sirovina iz obližnjih regija (koncesijski ugovori o eksploataciji olova, srebra i drugih ruda u Bosni npr.) ali i iz dalekog svijeta (uvoz većih količina sirove vune iz Španjolske, kože iz balkanskog zaleđa i maloazijskih krajeva i sl.
Uvezene sirovine su prerađivali u svojim radionicama a proizvedenu robu (sukno,odjeću, obuću, posuđe, srebrene i zlatne rukotvorine, nakit i sl). karavanama i brodskim prijevozom plasirali na tržišta diljem Europe i Svijeta.
Značajan udio u plasiranoj robi činila je morska sol proizvedena u stonskoj solani (Dubrovnik je zadržao određenu razinu monopola u proizvodnji i prodaji soli) te soljena riba i meso

u gradskoj luci, Gruž, Zaton, Suđurađ na otoku Šipanu i

dr.) bila je veća nego onih u konkurencije (jedrenjaci izgrađeni u dubrovačkim brodogradilištima – karake, galijuni, pulake, kondure, nave, navikule, urke, šajke, fregaduni, fregate, patači i drugi tipovi brodova- znali su u dobrom stanju izdržati i više od 50 godina)
Veće brodove su dubrovački kalafati nakon završene gradnje inovativno spuštali u more položene na bok, što je moderna brodogradnja usvojila gotovo tristo godina kasnije, tek u našem vremenu
U 15. i 16. st. svaki osmi žitelj grada radio je u pomorskoj trgovini (5000 pomoraca) a Dubrovnik je uspješno trgovao po cijelom Mediteranu, diljem Europe, pa čak i u dalekoj Indiji

su da je Dubrovnik, iako po svom teritorijalnom okviru i

populacijskom uzorku objektivno maleni grad, po svom kulturološkom značaju i duhovnom uzletu s vremenom postajao neprijeporno sve značajnijim kulturnim središtem i iskrištem koje je u mnogo čemu prednjačilo u ondašnjem mediteranskom i europskom civilizacijskom prostoru
Uz gradnju i neprestanu brigu oko uvijek mogućih poboljšanja moćnih gradskih zidina - štita i zaloga dubrovačke slobode – godine 1272. donesen je gradski Statut kojim su regulirana sva bitna pitanja zajedničkog života u Gradu
Između ostalog Statutom su regulirani: podjela gradskog areala na parcele, okviri i način dozvoljene gradnje na dogovorenoj urbanoj matrici, oblici dozvoljenog ponašanja u gradu, zatim pravne sankcije koje su se primjenjivale prema prekršiteljima zakonskih normi i drugih dogovorenih obveza itd.; Statut je dopunjen 1296.

insistira se na rušenju drvenih te gradnji kamenih kuća u

prostoru unutar gradskih zidina –
Tipična gradska kuća ima prizemlje (u njemu je smještena trgovačka ili obrtnička radnja), dva kata (za stanovanje) i potkrovlje (u njemu je kuhinja); kuće su izgrađene na strogo određenim parcelama, pročeljima i prozorima okrenute su prema ulici, a stražnjim fasadama jedna prema drugoj s tim da je između kuća ostavljen otvoreni 80-tak centimetara široki kanal (za bacanje tekućeg otpada) koji je spojen na gradsku kanalizaciju
1317. u gradu je u Franjevačkom samostanu osnovana prva ljekarna
1328. (vjerojatno i nešto ranije od tog datuma) započeli su radovi na popločavanju gradskih ulica kamenim pločama ili ciglom
1347. osnovan je gradski hospicium/ubožnica/ bolnica «Domus Christi», a gotovo u isto vrijeme počela je djelovati i kovnica novca
1377. uvedena je karantena (prva na svijetu, za pomorce stacionirana u lazaretima na otoku Mrkanu pred Cavtatom, za kopnenu trgovinu u predgrađu Cavtata)

teritoriju Dubrovačke Republike i uvedena zabrana prijevoza robova dubrovačkim brodovima

(za usporedbu, u SAD je ropstvo ukinuto tek u 19.st.)
1432. osnovano je nahodište – utočište za nezbrinutu djecu

1436. izgrađen je javni gradski vodovod i dovršena izgradnja zatvorene gradske kanalizacije

1624. osnovan je Collegium Ragusinum čime je Dubrovnik postao i veleučilišno središte i dr.

dubrovački ekonomist, trgovac, diplomat i humanist Benedikt Kotruljević (Benko Kotruljić,

oko 1400. – 1468.; u talijanskim izvorima se naziva Benedetto Cotrugli, a u latinskim Benedictus de Cotrullis) napisao je priručnik o trgovini i knjigovodstvu u kojemu postavlja osnove dobrog ponašanja trgovca i izračune prometa i profita na temelju dvostavnog knjigovodstva kojega se smatra izumiteljem]
Poznat je po svom djelu Della mercatura et del mercante perfetto, (napisanom 1458. kojeg je tek 1573. tiskao Frane Petrić u Veneciji) koje se smatra prvim europskim priručnikom o trgovini i knjigovodstvu; prva kopija danas se drži u Nacionalnoj malteškoj knjižnici

području kulture i umjetnosti
Što je gospodarska realnost stvarala više profita

to su i materijalne mogućnosti za investiranje u duhovnu nadgradnju bile veće pa su i kulturno-umjetničke potrebe rasle
Domaći majstori i umjetnici obavljali su najveći dio postavljenih zadaća. No, na pojedinim poslovima gdje znanje ili vještina domaćih majstora nisu bili dostatni angažiralo se i afirmirane strane umjetnike.Oni su dolazili iz različitih središta onovremenog svijeta, a ponajviše iz Italije
No sjajni domašaji graditeljstva, zlatarstva i likovnih umjetnosti nisu jedini dubrovački doprinos umjetničkoj baštini Dubrovnika i Hrvata, o tome svjedoče djela vrsnih pjesnika i književnika Džore Držića (1481-1501.), Mavra Vetranovića (1483-1576.), Nikole Nalješkovića (prije 1510-1587.), sjajnog komediografa Marina Držića (1508-1567.), najznačajnijeg hrvatskog baroknog pjesnika Dživa Frana Gundulića (1589-1638.), profinjenog skladatelja Luke Sorkočevića (1734-1789.), svjetski značajnog matematičara,fizičara i astronoma Ruđera Boškovića (1711-1787.), matematičara i astronoma Marina Getaldića (1586-1626.), leksikografa Joakima Stullija (1729-1817.), vrsnog liječnika Đura Baglivija (1668-1707.) itd.