7. Dubrovačke zidine

nezaustavljivo prerastajući u grad
Šireći se na obližnje zemlje naselje se

sve kvalitetnije utvrđivalo, najprije drvenim i suhozidnim fortifikacijama, kasnije i zidanim kamenim zidovima, a snagu njegove uznapredovale mornarice i pouzdanost gradskih bedema najbolje su osjetili već u 9.st. Saraceni koji su od 866.do 867.g. grad uzaludno opsjedali punih 15 mjesec
Samo dvije godine kasnije (869., u vrijeme vladavine hrvatskog kneza Domagoja), prema navodima ljetopisaca, Dubrovnik je toliko ojačao da je mogao pomagati i drugima pa su tako dubrovački brodovi u sastavu bizantske flote ponijeli i hrvatske čete u oslobađanje južnotalijanskog grada Barija od saracenske okupacije
9.st. je vrijeme je početka gradnje prvih gradskih predromaničkih crkvica (od njih će uz kasnije pregradnje neke preživjeti i do naših dana - Sv.Nikola, Sv.Luka, crkva Preobraženja Kristova - Od Sigurate i dr.),
Izravna posljedica gospodarskog i društvenog uzleta grada biti će vidljiva ne samo u vrsnoći i obilju klesarskih ukrasa i vrijednog crkvenog inventara koji gradnju nevelikih sakralnih objekata prati, nego još i više po osamostaljenju od splitske nadbiskupije, i utemeljenju dubrovačke nadbiskupije i metropolije (996.-999.) čiju su crkvenu vlast od 1120. priznavale sve ostale slavenske (sufraganske) biskupije u neposrednom susjedstvu.

postala je presudna životna potreba
Koliko je fortifikacijska zaštita bila važna

pokazalo se više puta u ranijoj pa i kasnijoj gradskoj povijesnici, poglavito u vrijeme prodora makedonskog cara Samuila, oko 992.,koji je u rušilačkom pohodu na Zadar najprije zapalio Kotor pa razrušio i dubrovačke zidine
Isto su s južnim gradskim ziđem uspjeli učiniti i Mlečani 1171. kada im se tada vojno i gospodarski još nedovoljno jaki grad bezuspješno suprotstavio u nametanju suvereniteta
Venecija se u tom trenutku nije obračunavala samo sa sve opasnijim pomorskim suparnikom na Jadranu nego i s Bizantom, jer je čitava istočna obala Jadranskog mora bila pod bizantskim suverenitetom, pa je i Dubrovnik od svog utemeljenja pa sve do 1205. (uz prekide između 1000.- 1008, zatim od 1125.-1165. te od 1171.-1172. kada je priznavao vlast Venecije ) bio pod upravom Bizantskog carstva
Iskoristivši slabost Bizanta i snagu vojske koja je krenula u križarske ratove Venecija se domogla Zadra, Dubrovnika pa i samog Carigrada, tako da je Dubrovnik od 1205. sve do Zadarskog mira 1358., kada ulazi u sklop hrvatsko–ugarskog kraljevstva, morao priznavati suverenitet Venecije

prostor koji je stijenu Lave dijelio od južnih padina brda

Srđ, proširio na gotovo današnji areal i okružio za to vrijeme jakim i pouzdanim, tri lakta (oko 1,53 m) debelim, zidinama građenim u kamenu i kreču
Unutar zidina našli su mjesto Knežev dvor, brojne palače i drugi stambeni objekti, crve, samostani i monumentalna trobrodna romanička bazilika s kupolom – gradska katedrala, za čiju je gradnju, prema legendi, novac priložio engleski kralj Richard Lavljeg srca 1192.- i nešto kasnije sagrađena i raskošno opremljena troapsidalna crkva Sv.Vlaha, svetište gradskog Parca
Sv.Vlaho je izabran za nebeskog zaštitnika Dubrovnika 971.
Mnogi objekti, među njima i romanička katedrala nažalost potpuno su srušeni u katastrofalnom potresu - «velikoj trešnji»- koji je 1667. opustošio grad, a romanička crkva Sv.Vlaha (iz 1340-tih), preživjevši potres, jednako zlu sudbinu našla u požaru prouzrokovanom nemarom 1706.
Tijekom 14.st. gradske zidine - ojačane kulama i povišene - počinju poprimati današnji izgled, a u sklopu uređenja gradskog areala dovršena je i regulacija gradskih ulica koje se od 1328. započinju popločavati kamenim pločama i tavelama od pečene zemlje.

1660., najznačajniji su spomenički sklop u dubrovačkoj kulturno-povijesnoj baštini i

jedan od najljepših i najizvornije sačuvanih srednjovjekovnih fortifikacijskih sklopova u Europi uopće.
Dubrovnik u gotičkom razdoblju, kao himnu gradu i bogu, te kao poziv neodlučnim migrantima da se skrase u njegovu krilu, nije gradio velebnu katedralu kao što su to činili gradovi diljem Europe - gradio je čvrsti kameni vijenac obrambenog ziđa, koje je onome tko se ovdje naselio garantiralo spokojan i siguran život i u vrijeme najvećih ratnih opasnosti.
Gradski kameni zidovi iz 14.st., ojačani kulama (do danas je preostalo14 kula - neke su srušene u kasnijim adaptacijama zidina) i tvrđavama (5 tvrđava), prema moru debeli 3-6 lakata (1,5 – 3 m), prema kopnu i do 5,5 m, a na mjestima visoki i do 23 m., omogućavali su rijetko viđenu sigurnost
Zidine su bile štit i zalog slobode kojoj je sve bilo podređeno
Sigurnosti radi u gradskim zidinama bila su otvorena samo četvora vrata: dvoja prema kopnu (Od Pila i Od Ploča) i dvoja prema luci (Od Ponte i Od Ribarnice)
Tek u kasnijim vremenima (za vrijeme austrijske okupacije, u 18. i 19.st.) otvorena su još po jedna vrata u sjevernom i južnom zidu

zida izgrađeno je do polovice njegove visine moćno predziđe ojačano

polukružnim toretama ukošenih kortina - zbog sve moćnijeg i savršenijeg vatrenog oružja koje je sve više dolazilo do izražaja u ratovanju
U Dubrovniku je vatreno oružje u uporabi još od 1351.
Najljepša gradska tvrđava, valjkasta Minčeta, ojačana je velikim okomitim kružnim tamburom u kojemu su na tri razine izgrađeni kazamati ( prostorije izgrađene u debljini zida za smještaj topova i posade) prvi u europskoj fortifikacijskoj arhitekturi uopće (20 godina prije Pontelija)
Inovativni autor predziđa i kazamata je poznati firentinski arhitekt Michelozzo di Bartolomeo Michelozzi, koji je posao na utvrđivanju dubrovačkih zidina vodio od 1461.-1464.

na zidinama preuzeo je najpoznatiji hrvatski arhitekt i kipar Juraj

Matejev Dalmatinac
Dalmatinac je adaptirao kulu Sv. Katarine i na Minčeti podigao gotičko krunište (1465.), i za vrata Od Ponte isklesao skulpturu Sv.Vlaha – danas u ljetnikovcu Sorkočević na Lapadskoj obali
U Dubrovniku je Juraj Dalmatinac ostao samo godinu dana, pa je poslove na uređenju gradskih fortifikacija preuzeo Dubrovčanin Paskoje Miličević koji je na tom poslu ostao čak 51 godinu (1465 -1516.)
Uz dostojanstvenu i moćnu Minčetu najljepša gradska tvrđava je zaobljeni Bokar (M.Michelozzi, 1461., terasu preuredio Antonio Ferramolino 1538.) koja također ima kazamate
Lovrijenac (početak izgradnje u 11.st., gradnju dovršio Mihajlo Hranjac u 17.st.) i Revelin (Antonio Ferramolino, 1538.-1539.), tvrđave izdvojene iz gradskog ziđa, i po svome volumenu i po debljini svojih zidova najmoćniji su obrambeni objekti gradskog obrambenog sklopa
No ni najmoćnije zidine ne mogu sačuvati slobodu ako osjećaj slobode nije usađen duboko u srcu žitelja neke zajednice. Zato je kao stalno podsjećanje na potrebu čuvanja slobode, nad ulaznim vratima u Lovrijenac ugrađen natpis s presudnim motom dubrovačkog odnosa prema tom pitanju: NON BENE PRO TOTO LIBERTAS VENDITUR AURO (Ne prodaje se sloboda ni za kakvo zlato).

objedinjavanjem dvaju ranijih kula – kule Muo i okrugle kule

Sv.Ivana/kule Gundulića - na tom mjestu prema projektu Paskoja Miličevića, nakon Paskojeve smrti, 1552-1557.
Miličević je 1484. izgradio lukobran Kaše, te zid između kuća i južnog ruba luke od kule Muo do vrata Od Ponte– povećao je tako uporabnu površinu luke čak za 2/3
Morski prolazi – južni, između kule Muo i lukobrana Kaše (izgrađenog ranije,1484., a 1510. zaštićenog školjerom – gromadama kamena) – širok 40 m te sjeverni, između Kaša i platforme Trga oružja pod Revelinom – širok 30 m, zatrpan 1631.- radi sprečavanja nedozvoljenog prolaza u luku, bili su branjeni lancem koji se uklanjao prema potrebi
Paskoje Miličević je u sklopu prilaza gradu izgradio i kamene mostove na Pilama (trolučni) – 1474.g. i vanjski na Pločama (dvolučni) – 1479.g
Trolučni kameni most na Pilama izgrađen je na mjestu jednolučnog kamenog mosta koji je 1397. podignut po projektu Ivana iz Siene - kako je izgledao taj most vidimo po kamenom mostu podignutom 1449. između unutrašnjih gradskih vrata i tvrđave Revelin
1536. protomajstor Juraj iz Bara srušio je prvi luk mosta do vrata od Pila i zamijenio ga pokretnim mostom, oblikujući u isto vrijeme i sam vanjski ulaz u Grad u renesansnom stilu

Držića, 1647-1657.

Bokara,1332/1430.) i Puncjelu (1305/1463.)

samo jedan prilaz)/ 1418. (jarak)/ 1471. (kuhinja i manja cisterna)/

1571. (rekonstrukcija- Giovanni Batista Zanchi, niša - Vicko Lujov, kip Sv.Vlaha –Jakov de Spinis iz Orleansa) / 1603.(arkade unutrašnjeg dvorišta i proširenje terase)/ 1667. (ojačanje i pregradnje - Miho Hranjac)

iz Orleansa (po uzoru na kip Sv.Vlaha Jurja Dalmatinca izrađenog

za Vrata od Ponte), 1559.

Kula Sv.Barbare (14.st., povišenje i terasa na lukovima 1415., pokrivena

krovom i ispunjena zemljom 1470.), kula Sv.Lucije (1411., ispunjena zemljom 1470.) i kula Sv.Katarine (14.st., Juraj Dalmatinac 1464-65.)

1667.)

(izgrađen po modelu prvog kamenog mosta ispred vrata od Pila,

projekt Ivana iz Siene iz 1397.

i vrata od Ploča (Simeone della Cava, 1450.

drveni pokretni most, Juraj iz Bara, 1538.