14. 19.st. u Dubrovniku

proplamsaja od kraja 17.st.dalje, dobrim dijelom su pridonijele i velike

katastrofe koje su pogodile grad: razarajući potres 1667. a jednako tako, ako ne i mnogo više, i propast Dubrovačke Republike koja je svoj bijeli stijeg Slobode/Libertas 1808. bila prisiljena saviti i zamijeniti okupatorskim zastavama, najprije francuskih trupa predvođenih Napoleonovim maršalom Marmontom, a zatim i Austro-Ugarske Monarhije
Godine neslobode, od 1808.-1815. pod francuskom upravom, a od 1815. – 1918. pod austro-ugarskom carskom krunom, u dubrovačkom društvenom i kulturnom ozračju ostavile su dubok i negativan trag

i od uvaženog politički, gospodarski i kulturno razvijenog i samosvjesnog

subjekta, Grad je, takoreći preko noći, bio marginaliziran u beznačajno provincijsko središte izgubljeno na rubu civilizirane Europe
U političkoj igri velikih sila, naime, za slobodarske ideje malog Grada-države, osiromašenog, prometno i gospodarski izoliranog na području bez osobitog geostrateškog značenja, k tomu još i vojno nejakog i u financijskom smislu sve nemoćnijeg, nije bilo mjesta, pa je Dubrovnik, sudbinom slabijeg, bio prisiljen ugasiti svoju slobodarsku repaticu kao i sve druge institucije koje je ona podrazumijevala ili su iz nje proizlazile

od sredine 18. do sredine 19.st. ipak nije bilo baš

sasvim izgubljeno vrijeme
Nešto zbog toga što je u nedostatku domaćih umjetnika prazninu popunio pokoji slikar došljak, ali ponajviše stoga što su se u prvoj polovici 19.st. uspješno afirmirali odnosi i težnje koji su rezultirali značajnim likovnim uzletima u drugoj polovici stoljeća oživotvorenim pojavom vrsnih slikara Vlaha Bukovca i M.C.Medovića

bio je talijanski slikar Carmelo Reggio (iz Palerma) koji je,

klasicist po stilskom opredjeljenju, u Dubrovniku djelovao od oko 1800. do 1819.
Reggio je slikao oltarne pale i druge slike za dubrovačke crkve ("Sv. Josip Kalasancije među djecom i Bl. Dj. Marijom", za sjemenište u Dubrovniku, "Sv. Nikola" za istoimenu crkvu u Cavtatu i sl.) te brojne portrete dubrovačke gospode tog vremena (Portret "Luke Stullija", skupni portret "Obitelji Andrović", portret "Konzula Miha Milkovića" i dr.)

Reggio je neprijeporno posjedovao vještinu i kreativni zamah koji nisu bili zanemarivi, ali koji su u dobroj mjeri bili podređeni zahtjevu naručitelja kao i stilskim i ideološkim sustegnutostima koje mu je njegova svećenička pozicija uvjetovala

kraja života (oko 1812.)
Portret Francesce Andrović

slikar Rafo Martini koji se kao stipendist Dubrovačke Republike školovao

u Rimu, kod Mengsova sljedbenika Antona Marona, i po povratku u Dubrovnik (1795.) od 1808.-1821. djelovao kao nastavnik crtanja u dubrovačkom liceju
Od 1821. - 1839. Martini je boravio u Splitu, odnosno u Solinu gdje je bio imenovan podinspektorom solinskih iskopina pri tek osnovanome Arheološkom muzeju
No, ni C.Reggio ni R.Martini nisu u biti bili slikari značajnijeg formata, ili barem to nisu bili u onoj mjeri kojom mjerimo umjetničke domašaje Nikole Božidarevića, Mihajla Hamzića, Vicka Lovrina, Gaetana Garcie i drugih slikara Renesanse i Baroka čija su se djela mogla naći u dubrovačkim prostorima
Međutim već i samo ostvarenje kontinuiteta u vremenu skučenih duhovnih prilika i političkog i gospodarskog posustajanja Grada značilo je mnogo. Bio je to dokaz prikrivene vitalnosti i vjere u kulturu kao medij izbavljenja i stvaranja autohtonih vrijednosti jer su se baš u razdoblju klasicizma, rastom i afirmacijom nacionalnih težnji kao i okretanjem društvenih vizura prema preporoditeljskim intencijama, postavili snažni temelji umjetničkim događanjima koja su uslijedila u drugoj polovici 19. st.

u Dubrovnik.
Naslikao je portrete šestorice uglednih Dubrovčana (izgubljeni)
Portret Pavla Franje

Papisa

nacionalnom kulturnom prostoru
Previranja u hrvatskom nacionalnom prostoru ostavila su i

u dubrovačkom okružju zamjetne tragove
Ilirski pokret imao je i ovdje snažan odjek, zapalio je iskre oduševljenja u dušama pripadnika svih slojeva društva: i vlastele, i mladog građanstva, i pučana
Snažno je u Dubrovniku odjeknula i 1848., snažnije nego li i u jednom drugom gradu hrvatskog uzmorja
Godine 1860. - 61. kada su usporedo s uspostavljanjem ustavnosti u Habsburškoj monarhiji aktualizirana pitanja sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom i kada se, umjesto neprirodno nametnutog talijanskog, insistiralo na uvođenju hrvatskog jezika kao službenog jezika u školama, sudstvu i upravi/administraciji, u Dubrovniku su se narodnjaci uspješno izborili za pohrvaćenje i dubrovačke općine i dubrovačke gimnazije, (1869.), a djelovanje dubrovačkih političara Miha Klaića, Gjura Pulića, Nika Velikog Pucića, Rafa Pucića, Pera Čingrije i drugih široko je nadraslo regionalne okvire.

mecene (umro 1882.), književnika Ivana A.Kaznačića (umro 1883.), Mata Vodopića,

Antuna Kazali i Nikše Gradi (svi umrli 1884.),
To je i vrijeme nastajanja pojedinih kulturnih ustanova - Narodne štionice 1863., zatim Dubrovačkog muzeja, 1872. na pr.- koje su u tom vremenu preporodih zanosa i u tadašnjim još uvijek razlomljenim društvenim prilikama imale veliko kulturno i političko značenje.

Prag, 1922.) i vršnjaka mu Mata Celestina Medovića (Kuna na

Pelješcu, 1857. - Sarajevo, 1920.) nije bila samo sjajan uzlet dubrovačke likovne realnosti
Svojim slikarskim učinkom i umjetničkim nabojem njihovo stvaralaštvo snažno je obilježilo, a dijelom i usmjerilo, i cjelokupni početak moderne hrvatske umjetnosti

pejsažist, rafinirani i vešti slikar ljudske puti, plenerist, znalac u

slikanju atmosferskih mijena i tvarnosti različitih materijala, dobitnik brojnih nagrada i priznanja na Pariškim salonima i po svijetu, bio je jedan od prvih školovanih hrvatskih slikara
Studirao je na Ecole des Beaux Arts u Parizu kod prof. Alexandrea Cabanela 1877. – 1881.
Uz vrsno majstorstvo u slikarskom radu Bukovac je bio i odličan organizator
To je potvrdio, po dolasku u Zagreb (1894.), iniciranjem utemeljenja Društva hrvatskih umjetnika (1897.) i postavljanjem temelja tzv. "zagrebačke šarene slikarske škole", kao i organiziranjem brojnih izložbi tadašnje aktualne hrvatske umjetnosti u zemlji i inozemstvu (Beč, Venecija, Budimpešta, Pariz itd.) na kojima je sudjelovao i kao suorganizator i kao izlagač.

Kazalištu Marina Držića

Tita

sticajem nesretnih okolnosti Bukovac je otišao u Prag (1902.) gdje

je kao profesor na tamošnjoj ALU radio sve do svoje smrti (1922.)
Bio je to veliki gubitak za hrvatsku likovnu scenu i kulturno ozračje općenito
Bukovčevim odlaskom u Prag slijed događaja u zagrebačkom slikarskom miljeu pošao je drugim smjerom
Srećom veze s domovinom i sa svojim užim zavičajem Bukovac nikada nije prekidao: slikarskim radom i djelom, naslikavši brojne portrete svojih suvremenika- uglednih sudionika onodobnog hrvatskog društvenog i kulturnog života, zatim sjajne krajolike, brojne aktove i mitološke scene kao i zamašne kompozicije s nacionalno obojenim sadržajima
Slikama “Gundulićev san“ (Zagreb, Moderna Galerija), "Hrvatski narodni preporod“ (Zagreb, zastor u HNK ), “Dubravka” (danas u Budimpešti) ,”Vile i satiri” (Dubrovnik, strop Kazališta Marina Držića i sl.), te brojnim portretima Bukovac je pokrio cijeli hrvatski nacionalni prostor
Potvrdio se kao slikar koji je "mogao i znao" naslikati sve, ali koji se, u želji kompenziranja nepostojeće povijesne slikarske prakse i slikanja nekih "preskočenih slika" u nacionalnoj umjetničkoj povijesnici, svijesno i namjerno, umjesto avangardnoj umjetnosti s kraja 19.st. kojoj je za školovanja i boravka u Parizu bio suvremenik (impresionizmu npr.), (nažalost) priklonio tradicionalnoj struji likovne umjetnosti svoga doba (akademizmu, istina, oplemenjenom plenerom).

Medović, kao drugi pol ovog snažnog i značajnog dvojca, zbog

svećeničkog zvanja pa i po svom psihološko-karakternom habitusu bio je dosta suzdržaniji od svog prodornog prijatelja
Medovićevo slikarstvo intimnije je i lirskije, a nastup manje gromoglasan, pa iako je i on sudjelovao u postavljanju okvira zagrebačkog slikarskog kruga na prijelazu stoljeća, iako je i on portretirao brojne svoje suvremenike ("Portret starca", "Portret kap. Cibilića" i sl.) i naslikao nekoliko reprezentativnih povijesnih slika zapaženog izričaja i značenja ("Dolazak Hrvata na more", "Splitski sabor", "Zaruke Kralja Zvonimira" i "Krunjenje Ladislava Napuljskog" sve za veliku dvoranu Odjela za bogoštovlje i nastavu, Zagreb, Opatička 10), te brojne crkvene slike i zapažene žanr prizore, njegov utjecaj na aktualna likovna zbivanja nije bio toliko snažan kao Bukovčev
Možda se jednim dijelom i zbog toga Medović rano povukao u svoju rodnu Kunu (1907.), gdje je, živeći u osami, naslikao vjerojatno najljepše krajolike hrvatske moderne umjetnosti
Po svojim slikarskim domašajima i poetskoj iskrenosti i uvjerljivosti Medović je uz Bukovca najmarkantnija ličnost u prvome naraštaju slikara hrvatske Moderne, poglavito u onom njezinom segmentu koji je, uočivši vrijednosti zavičajnog (u Medovićevom slučaju primorskog, pelješkog) ambijenta, slikanje krajolika njegovao kao samostalnu slikarsku vrstu što je rezultiralo otvaranjem puta modernom hrvatskom pejsažnom slikarstvu odnosno afirmacijom krajolika kao vrijednog i poželjnog sadržaja slikanja.

i nastavu, Zagreb

i nastavu, Zagreb

i nastavu, Zagreb

bogoštovlje i nastavu, Zagreb

osim u kulturnom i umjetničkom, i u gospodarskom smislu sve

više hvatato korak s modernim svijetom
U posljednjim desetljećima 19.st. osnovana su čak tri parobrodarska društva (Dubrovačka parobrodarska plovidba, 1880., Unione, 1890., i Napried, 1894.) koja su brzo napredovala i uz sudjelovanje u svjetskoj trgovini počela uspostavljati stalne brodske putničke linije s ostalim gradovima jadranskih obala
Na samom kraju stoljeća izgrađen je prvi europski uređen hotel (“Hotel Imperial”, 1897.)
Probijen put iza grada podno Minčete (1899.)
U gradske prostore uvedena električna rasvjeta iz vlastite termoelektrane (1900.)
Ubrzo zatim uspostavljen je uskotračni željeznički promet sa Sarajevom i preko njega s cijelom Europom (1901.)
Već 1906. prikazane su u Bondinom kazalištu i prve kino predstave (prvo stalno gradsko kino Admiranda otvoreno je u Ulici izmađu polača 1908.),
Nije trebalo odveć dugo čekati ni na modernizaciju javnog gradskog prometa u okviru kojega je 1910. uveden prijevoz električnim tramvajem
Nešto ranije,1898.osnovano je “Društvo za promicanje interesa Dubrovnika” (kasniji “Dub”) koje će brinuti o poljepšavanju grada i okolice. Već 1898. zalaganjem članova Društva uređen je park Gradac, a 1904. napravljena kamena ograda na Brsaljama, uređeni parkovi na Ilijinoj Glavici (Boškovićev park), u Pilama podno zidina i dr.

kulturi življenja i sve boljim gospodarskim uvjetima opstojanja
Nažalost u kulturno-umjetničkom

životu Grada ponovo je došlo do manje recesije
Odlaskom Bukovca u Prag i povlačenjem Medovića u rodnu Kunu likovni život u Dubrovniku ponovo je vrijednosno posustao
Josip Lalić (Split, 1867. - Rim, 1953.), Marko Murat (Luka Šipanska, 1864. - Dubrovnik, 1944.), Atanasije Popović (Trebinje,1885. -Dubrovnik,1948.), Niko Miljan (Cavtat,1891.-Dubrovnik,1962.) i drugi, doduše, formalno su popunili nastalu prazninu, ali ne i s kreativnim zamahom barem približnim Bukovčevoj ili Medovićevoj likovnoj uspješnosti
Trajalo je to kreativno zatišje sve do početka dvadesetih kada je pojavom Ignjata Joba (Dubrovnik, 1895. - Zagreb, 1936.) i povratkom Marka Rašice (Dubrovnik, 1883. - Koločep, 1963.) iz bijelog svijeta, okrenuta nova kvalitetna stranica dubrovačke moderne umjetnosti i ostvaren priključak s aktualnim vrijednosno relevantnim kretanjima nacionalne pa i svjetske likovne umjetnosti.

nije imao mira niti u jednom od svojih kratkotrajnih i

usputnih životnih odredišta
Zarana napustivši Dubrovnik život je proveo u seljakanju po Capriju, Zagrebu, Beogradu, srbijanskim planinskim vrletima (Kulina kraj Aleksinca), Splitu, Korčuli, Vodicama, Supetru na Braču i dr., da bi svoju nesretnu životnu parabolu tragično završio preranom smrću u bolnici u Zagrebu
Ali, čini se, što je njegova nesreća bivala dublja to je njegovo slikarstvo njedrilo značajnije domašaje
Danas Ignjata Joba vidimo gotovo kao mitskog slikara našeg južnog uzmorja ("Ribari na Capriju", 1921., "Vela Glavica I", 1933., "Turnanje vina", 1935., "Zalaz sunca", 1935. itd.) - uzdrhtalog emotivca koji je u požaru samouništenja naslikao zasigurno najsnažnije ekspresionističke slike hrvatske Moderne.

gdje je kao sljedbenik "Hagenbunda" izlagao i na izložbama Bečke

secesije
Svoj secesionistički svijetlom paletom obilježeni izričaj nakon povratka u zavičaj vrlo je brzo transformirao u sočno kolorističko slikarstvo ekspresionističkog predznaka s, u trećem destljeću 20.st., naznakom otklona prema konstrukciji oblika ("Pejsaž s dva bora", 1928., "Borovi", oko 1930., "Mrtvo more", 1935. svi u Dubrovniku, Umjetnička galerija Dubrovnik).