Gotika (13-15.st)

portal (1240), zagrebačka katedrala (1275) i franjevačka crkva u Puli

(1285) Gotička skulptura na tlu Hrvatske zastupljena dostojno i po kronologiji najrazvijenjih europskih centara i to još u tijeku prve pol 13.st.
1242. je hrvatsko-ugarski kralj Bela IV. susjednom Gradecu dao povlastice slobodnog i kraljevskog grada (Zlatna Bula Bele IV.). Tom prigodom je utvrđeno da grad mora podići zidine (Kamenita vrata) i kule (Lotršćak, XIII.st.) koje postoje i danas. Od starih srednjovjekovnih zidina ostala su sačuvana samo jedna od petoro gradskih vrata – Kamenita vrata s kulom (1266.), na istočnoj strani grada. U njima je podignuto malo svetište sa čudotvornom slikom Majke Božje od Kamenitih vrata, zaštitnice Zagreba. Istočno od brežuljka na kojemu se svio Gradec (Gornji grad) uzdiže se nešto niži brežuljak na kojemu se razvio biskupski grad Kaptol kojega čine Katedrala, biskupski dvor s tvrđavama, Vlaška ulica i kanonički dio.

Zagrebu 1276.g. No izgrađeno je samo trodijelno svetište s poligonalnim

apsidama i križnorebrastim svodovima i sakristija. Oblik tlocrta srodan katedrali u Troyesu, no u izvedbi i elevaciji srodnija je njemačkoj gotici (Trier) s arhaičnim zadržavanjem romaničkih okruglih tornjića, ranogotičkim odnosom razmjerno zatvorene zidne mase i uskih prozora s odvojenim okulusima.

utemeljena zagrebačka biskupija) a njezino uvođenje u funkciju i posvećenje

zbilo se za biskupa Stjepana I. (1215-1225.) Nažalost prvotna je katedrala teško stradala u naletu Tatara 1242. Biskup Timotej (1263-1284.) je ambiciozno krenuo u obnovu, izgrađenu u gotičkom stilu.

u promijenjenoj kasnogotičkoj koncepciji (u odnosu na svetište), a svodovi

se dovršavaju tek u slijedećem 15.st. Zapadni su tornjevi bili podignuti samo do visine zidova crkve jer su Turci došli do Siska, nadomak Zagrebu.
Stoga poč.16.st. graditelji prelaze na nužnije zadatke: unutar zidina Kaptola, uokolo nedovršene katedrale, zidaju drugi obrambeni zid s okruglim renesansim kulama. Smjena stilova se odigrla u smjeni zadatka: od reprezentativnog sakralnog u gotici na nužni fortifikacijski u renesansi.
Nakon prestanka turske invazije gradi se u 17.stoljeću samo jedan, južni srazmjerno mali toranj u kasnorenesansnim oblicima i glavni portal. Veća sigurnost i prosperitet u 18.st. iskazuju se rastvaranjem južnog obrambenog zida oko katedrale u fasadu golemog biskupskog dvora-flankiranog s 2 okrugle kule

utvrdili kulama, na početku XVII.st na krovištu zdanja izgrađen je

70 m visoki renesansni toranj (Ivan Albertal), a sredinom XVII.st gradnja crkve je konačno završena podizanjem peterokatnog baroknog zvonika.
Snažan potres koji je 1880. razorio dio Zagreba narušio je statiku katedrale, pa se pristupilo njezinoj obnovi. Projekt preuređenja katedrale (1879-1905.) izradio je Herman Bollé, učenik slavnog bečkog arhitekta Friedricha von Schmidta. Učinio je to u maniri Viollet-le-Duca, u neogotičkom stilu, „očistivši“ katedralu od svih povijesnih stilskih elemenata pridodanih nakon razdoblja gotike. Srušio je i barokni zvonik, te na pročelju crkve izgradio zabat i dva zvonika visoka 105 m. Danas katedrala djeluje cjelovito i impozantno, no nostalgično sjećanje na odstranjene detalje - svjedoke njezina organičkog rasta kroz stoljeća - ponešto umanjuje reprezentativni sjaj kojim ju je okitilo historicističko ruho.

Marka i Trg Sv.Katarine.

najvrijednijih spomenika kulture u sjevernoj Hrvatskoj. Samostanska crkva posvećena Sv.Mariji,

gotičkog je izvornog sloga no snažno je barokizirana u XVIII.st. Unutrašnjost crkve, koja je isprva bila oslikana gotičkim freskama, 1742. je freskama baroknih značajki i značajnih likovnih vrijednosti oslikao pavlin Ivan Ranger. U crkvi su pokopani brojni hrvatski velikaši.

u vremenu i spomenik ne samo povijesti Zagreba već i

čitave sjeverne Hrvatske, jer je ritam i intezitet ali i zastoj gradnje bio neposredan odraz povijesnih tokova.
Franjevačka crkva, Pula- primjer ranogotičke arhitekture kraja 13.i poč.14.st. što se širi duž obale djelatnošću “prosjačkih” redova, franjevaca i dominikanaca.
Ove crkve razmjerno konzervativne u pogledu razvoja prostornih i konstruktivnih koncepcija gotike –jednobrodne, drvenog stropa s kvadratičnim apsidama križnorebrastog svoda. Određene tipološki i u svojoj krajnjoj jednostavnosti novom namjenom i ideološkim programom “propovjedničkih” redova.

jarko osvijetljena visokim prozorima. Srednja apsida i dvije manje kapele

uz nju su kvadratične i presvođene križnim svodom. Tri šiljata triumfalna luka apsida na glatkoj plohi istočnog zida broda djeluju kao monumentalni triptih.
Osebujnost propovjedničkog tipa crkve izražena je postavljanjem propovjedaonice postrance, s obzirom na orijentaciju vjernika prema propovjedniku u toku propovijesti, žarište prostora se u funkcionalnom smislu premješta na sredinu bočnog zida broda, transverzalno u odnosu na svetište. Time je funkcionalno više no samim oblikom tlocrta ostvaren “dvoranski” karakter ovih crkava. Regule franjevačkog reda propisivale siromaštvo u oblikovanju.

što je bila i u ranoj romanici benediktinskih. U Zadru

su franjevačka (s trodijelnom) i dominikanska (s jednostrukom) apsidom posvećene 1280.godine.
Tipičan urbanistički primjer je Dubrovnik s franjevačkom crkvom uz zapadna, a dominikanskom uz istočna gradska vrata, jer su propovjednički redovi, nastojali locirati svoje crkve i samostane uz gradska vrata na lokacije najživlje fluktuacije ljudstva, pa im je ujedno bila povjerena funkcija nadzora i osmatranja ulaza u grad. Ali dubrovačka crkva dominikanaca započeta 1301.g, primjenjuje već razvijenji tip poligonalne, peterostrane apside (kao i matična crkva franjevačkog reda u Assisiju).

i samostani
Romaničko-gotička oktogonalna kapela dvora hercega Kolomana na Medvedgradu (1246)

nekoć s rebrastim svodom, biskupska kapela Sv.Stjepana u Zagrebu podignuta sredinom 13.st. (danas u nadbiskupskoj palači) s križnorebrastim svodovima, romaničko-gotičkim kapitelima i kasnijim freskama, te impozantne ruševine fasade monumentalne crkve cistercitskog samostana u Topuskom (1300)
Značajni spomenici prijelaznog karaktera-zvonik splitske katedrale Sv.Duje i klaustar franjevačkog samostana u Dbk, u kojima se romanička tradicija i suvremena gotička strujanja isprepliću na osebujan način.

portalom urešenim skulpturama (Parlerova radionica, 1364-1377.), freskama Joze Kljakovića i

skulpturama Ivana Meštrovića, te eklektičkim/historicističkim krovom s grbovima u boji Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (Herman Bollé, druga polovica XIX.st.).

kapitela, slijepe arkadice) kao i horizontalnoj podjeli katova vijencima, primjenjena

je romanička morfologija, ali je u naglašenoj reljefnosti, osamostaljenju ugaonih stupova i sužavanju gornjih katova prisutan gotički osjećaj volumena i karakterističan kontrast svjetla i sjene.
Klaustar franjevaca, Dbk- Mihoje Brajkov (1335), nizovima heksafora na dvojnim stupovima otvaraju se trijemovi četverostranog klaustra na središnji vrt s česmom. Iako su lukovi obli, a ne šiljati, kalustar odgovara zahtijevima gotičkog oblikovanja vitkim osmerostranim stupićima (što umnažaju vertikale i oživljavaju kontrast svjetla i sjene u odnosu na okrugle) izduženom proporcijom uskih otvora među njima, kao i probijanjem okruglih otvora s četverolatičnim mrežištem nad heksaforama.

fantastični bestijarij krilatih zmajeva, himera, orolavova, ovdje su kao primjeri

gotičkog realizma isklesani i čvrsto modelirani likova i životinja: volovske i ovnove glave, četiri mala psa, orao i jastreb koji napada zeca
14.stoljeće je uz to u čitavoj Europi, vrhunac viteške kulture, pa je i u Hrvatskoj obilježeno dominacijom plemstva ali istodobno to je i “zlatno doba” srednjovjekovnih komuna dalmatinskih gradova i njihove borbe za ekonomsku i političku nezavisnost.
Bobi protiv glavnog suparnika u trgovini Jadranom –Venecije, Zadar se upravo sredinom 14.stoljeća oslobađa zavisnosti i pod formalnih okriljem i suverenitetom ugarskog kralja Ludovika I period najvećeg ekonomskog prosperiteta.

–najmonumentalnije djelo prezentira kulturu 14.st. U Dalmaciji. U obliku sarkofaga

s reljefnim likom sveca na pokrovu, prekrivena je reljefnim prizorima. Jedna bibilijska tema je Prikazanje u hramu sa Sv.Šimunom, a kompozicija je po uzoru na Giotta. Svi ostali reljefi obrađuju suvremenu profanu povijesnu tematiku ili su osuvremenjeni prizori legende o svecu
Škrinja sv.Šimuna je tipično djelo “narativnog” stila likovnih umjetnosti što obuhvaća čitavu Europu 14.stoljeća. Opisan suvremeni brod u oluji, u svim prizorima likova odjeveni u gotičku odjeću s raznolikim kapama tipičnim za to doba. Scena ulaska ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika Anžuvinca u Zadar 1358., pa nekoliko prizora s njegovom ženom, kraljicom Elizabetom koja je naručila relikvijar. Osim narativne likovne teme, gotička narativna tendencija je iskazana i natpisom što prekriva čitavo jedno polje. I majstor je sebe prikazao pri radu, porast individ.svijesti autora u to doba

Franja iz Milana,veliki kovčeg za tijelo Sv.Šimuna, remek djelo zlatarske

umjetnosti XIV.st.. Škrinju, tešku 250 kg, je kao zavjetni dar crkvi poklonila kraljica Elizabeta, kćerka bosanskog bana Stjepana Kotromanića i žena hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I. Anžuvinskog.

proširuju ili dograđuju postojeća naselja kao Rab ili Trogir, regulira

se Dubrovnik (Prijeko) unutar zidina u opsegu što ga je zadržao do danas, integrira se zapadno pregrađe Splita a utemeljuju se i nova planirana naselja. O visokoj razini urbane svijesti i organiziranom društvenom upravljanju gradskim prostorom najbolje svjedoče gradski statuti što se donose ili revidiraju u to doba.
Dubrovački status (1276-1296)- strogim odredbama propisuje ponašanje u gradu urbanističkim, građevinskim i zdrastvenim normama (širinu parcela i ulica, odnos javnih i privatnih površina, stubišta i balkona), pretpostavljajući javne i društvene interese privatnim.
U to doba popločuju se ulice opekom i kamenom (dio troškova snosi općina, a dio vlasnici kuća), gradi kanalizacija, a 1415.g.organizirana je i služba gradskih čistaća ulica.

poluotoka Pelješca što su ga na tipično dubrovački način nedavno

otkupili od oba pretendenta: bosanskog bana i srpskog cara Dušana. Tako je u 14.st. nastao najmonumentalnji urbanist.zahvat gotike na hrvatskom tlu regionalnog značaja i dimenzija: Veliki i Mali Ston. Ta dva planski parcelirana, utvrđena i izgrađena grada, vješto locirana na najužem mjestu poluotoka Pelješca, Prevlaci, međusobno su povezani zidinama s kulama i snažnom utvrdom na vrhu brda Podzvizdom (pod zvijezdama). Danas očuvani građevinski fond obaju gradova pretežno je iz 15. i 16.st. jer je radi brže izgradnje i radi ekonomskih razloga, većina kuća 14.st. bila drvena.
Veliki Ston –karakter tipično planiranog, “kolonizacijskog” grada, tipičan za planski regulirana naselja Dubrovačke republike

moć , u 15.st. monumentalni oblik je zadobio i Knežev

dvor u Dubrovniku, od kojeg je od izvornog ostalo samo nešto ziđa i svodova nakon požara i eksplozije baruta u 15.st.
Relativno mnogo sačuvanih gotičkih fortifikacija iz 14.st.: visoke kule u obliku kvadratične prizme- koji ih razlikuje od starijih romaničkih s okruglim kulama i mlađih renesansnih tkđ.okruglih –oformile su prvi prsten gradskih zidina i na sjevernoj i zapadnoj strani Dubrovnika.
U mnogim istarskim gradićima u unutrašnjosti, kao što su Hum, Bale, Motovun i durgi, danas vertikalni akcent daju baš te jednostavne prizmatične mase što dvojnom funkcijom gotičkih kula-zvonika iskazuju skromne gospodarske uvjete života.

gotičko-renesansnog pročelja i kapele (Sv.Frane, XIV.st., orgulje slavnog graditelja Petra

Nakića iz XVII. st., u samostanskoj knjižnici srednjovjekovni rukopisi i inkunabule, Sv.Nikola, XVII.st.s raskošnim kasetiranim drvenim oslikanim stropom i dr.), koje se izdvajaju u uskim ulicama i stepeništima koji se od obale penju u gornje dijelove grada nose elemente gotike, renesanse i baroka.

(s naglašeno višim srednjim brodom od pobočnih), neogotička težnja jedinstvu

prostora, u gotovo izjednačene visine bočnih brodova prema srednjem, tako da više nema mjesta za prozore i “bazilikalno” osvjetljenje. Skulptura se javlja samo na figuralnim konzolama sjevernih prozora (zmaj, pas, maskeron, starac) klesanim u “mekom” stilu srednjoeuropske gotike Parlerova praškog kruga.
Portal sv. Marka, župne crkve Gradeca-Sv. Marko s likovima Krista Bogorodice i 12 apostola u nišama, nastao na poč.15.st, najmonumentalnije je djelo gotičke skulpture u sjevernoj Hrvatskoj. Nije sačuvan integralno.
Biskupski i kanonički Kaptol i građansko-obrtničko-trgovački Gradec - 2 srednjovjekovna gradića što su se tek u 19.st. stopila u Zagreb.

do danas.
Trobrodna župna crkva Sv.Marka, skromnijih dimenzija od katedrale, s

glavnim portalom na južnoj fasadi prema središnjem trgu Gradeca, podignuta je 14-15.st. Projektirana u duhu kasnogotičkog ideala jedinstvenog prostora, zbog čega tlocrt gubi izduženost i postaje kvadratičan, izjednačuju se visina i širina glavnog broda s pobočnima, te umjesto bazilike nastaje dvorana.
U crkvama propovjedničkih redova, prebacuje se težište sa svetišta na prostor za vjernike, s religioznog na profano, a to se uklapa u opću struju počovječenja religije, odnosno posvjetovljenja kulta. Dvoranske gotičke crkve osvijetljene velikim prozorima.

su samostanski redovi. Uz cistercite, franjevci, benediktinci, i pavlini od

kojih je sačuvana velika crkva u Lepoglavi (građena oko 1400.godine s poligonalnim svetištem i zvjezdastorebrastim svodom radionice Parlerova kruga. Tipične su jednobrodne crkve drvenog stropa s poligonalnim rebrasto svedenim svetištem. U sjevernoj Hrv. Gradilo se mnogo i opekom u kasnogotičkom razdoblju.
Za razliku od arh. i skulpture, slikarstvo gotike tijekom 14.st. nije ostavilo mnogo spomenika kod nas. U tragu Giotta, sačuvalo se na zidovima sv.Nikole na groblju zaseoka Rakotola u središnjoj Istri: freske s prizorima iz života sv.Nikole, tipično đotovski način, voluminozni likovi uvijeni u monumentalne plaštove krupnih smirenih nabora, na stiješnjenoj arh.pozornici, ali s jasnim iskazom suvremene stvarnosti –prikaz kreveta porodilje s baldahinom u sceni Nikolina rođenja.

Riminija zastupaju freske 14.st. u kapeli sv. Stjepana uz zagrebačku

katedralu, ali s još više realizma u načinu i realiteta u sadržaju. Prikazan ambijent notara tako često spominjanih u suvremenim dokumentima i prikazivanih na minijaturama u kodeksima svjetovnog karaktera.
U slikarstvu na dasci primjetne su tijekom 14.st. 2 struje: jedna nastavlja strogu linearnost i monumentalnu voluminoznost, dok druga teži bogatijoj polikromiji i eleganciji tipičnoj podjednako za internacionalnu gotiku kao i za veneto-bizantizam. Na poč.14.st. –velika slika na dasci Bogorodica benediktinski u Zadru. Gotička inovacija-donator u suvremenoj odjeći što kleči uz prijestolje Bogorodice. U evropskim ikonama 14.st. lik donatora se javlja uz BDM, i time zapravo počinje prikaz realnog ljudskog lika na sakralnoj slici.

pouzdano Paolo Venezianu, najvećem slikaru jadranskog bazena u 14.st.Povezujući bizantsku

ikonografiju s gotičkom idealizacijom i osjećajnošću, rafiniranom polikoromijom, izduženom proporcijom likova i pokrenutom linijom obrisa, Paolo je ostvario zrelo i profinjeno slikarstvo kasnog srednjeg vijeka.
Od poliptiha na Krku, Rabu, preko Zadra i Trogira do remek djela: golemo dubrovačko raspeće s ožalošćenim likovima Bogorodice i Sv.Ivana na zasebnim pločama. Potaknuto religioznim motivima nakon strahovitog pomora “crne smrti”(1348) ujedno i simbol komunalnog ponosa Dubrovčana zbog oslobođenja od mletačkog gospodstva. Ovo raspelo Paola veneziana u dominikanskoj crkvi na triumfalnom luku svetišta- donacija Rastića i obitelji Lukarević, izražava rast ekonomske moći građanskog patricijata i građanstva te individualne samosvijesti privatnog naručioca.

Veneziana. Statutarnom monumentalnošću likova oslonom na đotesknu tradiciju prevladan je

bizantizam i obilježen trenutak prije Venezianove raspjevane linije na slici.

iz venecijanskih radionica ili djelima putujućih slikara koji dolaze s

istoka širiti bizantske oblike. Tipično trečentističko osebujno slikano gotičko raspelo iz Tkona –s likovima Marije, Sv.Ivana i anđela blago slikanih sa suzdržanom emotivnošću u gestama na crvenoj podlozi. Otok Ugljan - benediktinski samostan, rad slikara Menegela sina Giovannija de Canalija, u Tkonu (otok Pašman).

viteške kulture trečenta, jest glagoljski misal Hrvoja Vukčića Hrvatinčića, bosanskog

vojvode i hercega splitskog. U ovom raskošno iluminiranom rukopisu s 94 minijature(na modroj poldozi, zlatom obrubljenih ilustracija Biblije, svetačkih likova, alegorija i prikaza mjeseci)te s čak 380 naslikanih inicijala, javljaju se samo 3 slike preko čitave stranice: na jednoj je raskošno ukrašeni grb vojvode Hrvoja, a na drugoj on sam na konju u punoj viteškoj opremi, a na trećoj Raspeće.
Portret vojvode Hrvoja preko čitave stranice –ove religiozne knjige!- pokazuje koliko je u stotinu godina narastao mali donator a ujedno veličinom odgovara dominantnoj ulozi što je pojedinac –vlastelin igra u suvremenom srednjovjekovnom društvu. Ovaj vitez na konju –nije samo pasivni likovni motiv na stranici knjige već je on njen naručilac, on se knjigom služi a narudžbom aktivno održava pismenost i razvija kulturu.

puta predaju u zaštitu hrvatskim velikašima ili priznaju njihovu vrhovnu

vlast. Uz nominalni suverenitet ugarsko-hrvatskih kraljeva, Hrvatskom tada stvarno vladaju knezovi i vojvode Frankopan i Nelipići, knezovi bribirski i banovi Šubići. Upravo u 14.st. najintenzivnije stasaju obalni gradovi i njihov.zaleđe u organičku cjelinu. Hrovjev misal ima višestruko simboličko značenje-kodeks pokazuje do koje se razine bila uspela tada naša glagoljska i likovna kultura, a Hrvojev portret podsjeća na temu koja će upravo iz rukopisne knjige krenuti na svoj triumfalni pohod slikarstvu 15.st-PORTRET!
Međutim krajem 15.st. u sjevernu hrvatsku i Bosnu stupiti će Turci čime je prekinuta djelatnost važnog središta glagoljske prepisivačke i minijaturističke tradicije. Guttenbergov izum tiska sred.15.st –tehnička inovacija ali i rezultat humanističkih nastojanja i postao simbol renesanse.