16. Slikarstvo i kiparstvo 20.st. U Dubrovniku

niza dubrovačkih slikara koji su se, vjerujući u boju i

govor srca, okupili oko zajedničke niti kolorizma, njedreći, unutar korpusa hrvatske moderne i suvremene umjetnosti, slikarstvo nesputane boje i geste koje prepoznajemo kao dubrovačku slikarsku posebnost

Riječ je o slikarima koji su se okupljali na domjencima kod likovnog kritičara Koste Strajnića (Križevci, 1887. - Dubrovnik, 1977.)
Strajnić je u Dubrovnik došao 1928. kao konzervator gradskih starina, no njegovi likovni interesi bili su okrenuti i prema modernoj umjetnosti

Sa sobom je Strajnić iz Pariza donio opsežnu literaturu o modernim umjetničkim likovnim pokretima do 1930., a uz nju pridružila su se i neposredna likovna iskustva afirmiranih slikara onog vremena (P.Dobrović, M.Konjović, I.Aralica, O.Postružnik i dr.) koji su dolazili u Dubrovnik i okupljali se u njegovom domu

Mladi nadareni dubrovački umjetnici sazrijevali su i učili u tom ambijentu gradeći svoj umjetnički svjetonazor
Temelji na kojima su oni gradili svoj umjetnički credo počivali su na amalgamu francuskog fovističkog i ekspresionističkog slikarstva te na elaboracijama kročeanskih postulata utemeljenih na intuicijskoj raščlambi svijeta, a to je značilo: prepuštanje spontanosti i boji

značilo je slikarski živjeti na Parnasu

Pokazali su to Gabro Rajčević

(Dubrovnik, 1912. - Dubrovnik, 1943.), Ivan Ettore (Dubrovnik, 1911. - Ljubljana, 1938.) i Božidar Rašica (Ljubljana, 1912. - Zagreb, 1992.) - slikari prve generacije "dubrovačkog kolorističkog kruga“

Jednaki odnos prema likovnosti imali su i Ivo Dulčić (Dubrovnik, 1916. - Zagreb, 1975.), Antun Masle (Orašac, 1919. - Dubrovnik, 1967.g.) i Đuro Pulitika (Bosanka, 1922.-Dubrovnik 2006.) koji su svojom slikarskom inteligencijom, ugrijanom maštovitošću i antejskom i vezanošću za zavičaj, svaki na svoj način i u svom vlastitom idiolektu, razne zavičajne sadržaje - krajolike, vedute, mrtve prirode, portrete prijatelja i poznanika i dr.- uspješno pročistili do simbola i pretočili u zgusnuto i autentično slikarsko znakovlje hrvatske likovne umjetnosti druge polovice 20.st.

ponajviše slikao zanjihane krajolike bez ljudi
B.Rašica je slikao krajolike ekspresivno

pokrenute i ispunjene ljudskim figurama
Dulčića je privlačilo slikanje i portreta i krajolika i mrtvih priroda
Masle je najviše volio slikati prostodušne i oporo pa i naivno tretirane intimističke prizore iz neposrednog okruženja u kojemu je radio i obitavao
Pulitika je amblematski sažimao zahvaćene motive pretvarajući ih u koloristički guste krajolike i vedute – znakove zavičajnog ambijenta
Uz slikanje slika sa svakodnevnim sadržajima Dulčić je svoje slikarsko djelo uspješno nadogradio i monumentalnim sakralnim opusom (“Posljednja večera”, Dubrovnik, mozaik u crkvi Sv. Mihajla, vitraji s prizorima “Simboli evanđelista”, “Likovi Sv.Petra i Sv.Pavla” te “Sv.Ćirila i Sv.Metoda”, “Moći Sv.Vlaha i relikvije iz Riznice dubrovačke Prvostolnice”, “Malo vijeće dubrovačke vlastele”, “Procesija Sv;Vlaha”,i “ Dubrovnik pod zaštitom Sv.Vlaha”, Dubrovnik, u crkvi Sv.Vlaha,1970.-72.) koji je, vrijednosno na razini najznačajnijih svjetskih domašaja u toj grani umjetnosti, postao istinski res comunis hrvatskog kulturnog i civilizacijskog prostora pa i šire

Ćiril i Metod, 1970-72., Crkva Sv. Vlaha

Vlaha

impulsa i umjetnosti srca priključila se još nekolicina dubrovačkih umjetnika

stasalih u četvrtom i petom desetljeću 20.st.
To su
Josip Colonna, (Dubrovnik, 1911.- Napulj 2001.)
Joško Baica, (Dubrovnik, 1923.- Zagreb 2010.)
Ivo Vojvodić, Dubrovnik 1923. - Dubrovnik,1994.) i drugi

U poetskoj razigranosti i bujnoj slikarskoj maštovitosti Josipa Škerlja (Dubrovnik, 1941.) kao i u razlaganju motiva u transparentnu kolorističku mrljastu pređu Josipa Trostmanna (Dubrovnik, 1938.). odjek tih pionirskih vremena ostrašćenog oranja boje i njihov kontinuitet u osuvremenjenoj inačici vidljiv je i danas

djeluju u Dubrovniku treba još spomenuti još neke slikare; to

su:

Branko Kovačević, Milovan Stanić, Marijan Guvo, Lukša Peko, i Neda Kuzek - oni njeguju slikarstvo različitog predznaka i stišanih sazvučja

Uz njih su, također, i Mijo Demović, Dubravka Lošić i Slaven Tolj - koji su, elaborirajući svoj umjetnički iskaz u tragu aktualnih svjetskih likovnih trendova – apstrakcije, objektnog slikarstva, konceptualne i perceptualne umjetnosti - dubrovačka slikarska nastojanja usmjerili prema univerzalnosti u kojoj više nema mjesta za isticanje bilo kakvih zavičajnih simbola, specifičnosti niti posebnosti

još i veliki broj umjetnika različitih generacija:

Antun Maračić, Marojica Mitrović,

Iris Lobaš, Viktor Daldon i dr.

Oni, vrlo široko tretirajući likovnu problematiku te preplićući tradicijske, moderne, postmoderne i koceptualne odrednice, i koristeći različite metijerske tehnike (fotografija, slikanje na platnu, kolažiranje, preoblikovanje industrijski proizvedenih repromaterijala, korištenje papirne kaše, uporaba gumenih soboslikarskih valjaka s različitim uzorcima i dr.) također stvaraju likovni izričaj sukladan aktualnim globalno afirmiranim likovnim trendovima

razlikom što je u Dubrovniku kipara ipak mnogo manje nego

li slikara, a mnogi od njih su ovdje nazočili kao tek kratkotrajni gosti prolaznici
Među njima ima i značajnih pa i velikih imena; to su:
Ivan Rendić koji je u bronci izveo spomenik Gjivu Franu Gunduliću (1893.-1895.) na dubrovačkoj tržnici - gradskoj zelenoj placi, a potom i kamenu česmu s prizorom “Vile i satira” na Brsaljama (1897 – 1900.)
Ivan Meštrović je u obližnjem Cavtatu na grobnom brežuljku iznad mjesta podigao Mauzolej obitelji Račić (1921.), a u Dubrovniku je bio angažiran na više poslova: 1923. projektirao je stepenište i kolni put u grad od vanjskih vrata od Pila do unutrašnjeg ulaza u grad
Nad unutrašnjim zapadnim ulazom u grad iskipario je kameni kip Sv. Vlaha (1936.) i arhitektonski osmislio stubište kojim se iz grada penje prema vratima od Pila
Za kapelicu Ville Banac (danas zgrada Umjetničke galerije Dubrovnik) izradio je brončanu skulpturu Sv. Franja (1939.)
Za obitelj Banac je izradio nekoliko kiparskih poprsja - portreta članova obitelji, a portretirao je i neke gradske uglednike (Potret Pera Čingrije npr.)
Izradio je (kasnije) i skulpturu – lik Marina Držića, danas postavljenu u prostoru između zgrade Gradske vijećnice i Kneževa dvora – kojom je ovjekovječio ovog slavnog dubrovačkog renesansnog komediografa

česma na Brsaljama, obnova gradskog zvonika, skalinata uz Posat, park

u Posatu, Bogišićev park, Mateorološki paviljon na Pilama, uređenje puta u Sv. Jakov, pošumljavanje goleti Srđa, Gorice Sv. Vlaha i Žarkovice, osnivanje rasadnika, obnova tvrđave Lovrijenac, Dubrovačka biblioteka, put preko Gorice, obnova Gundulićeva spomenika, uređenje gradske kavane...

To su tek neka od brojnih ostvarenja koje je DUB realizirao kroz svoju povijest.

“odbor” koji će brinuti “o poljepšavanju grada i okolice”
1898.- osnovano

je Društvo za promicanje interesa Dubrovnika; uređen i svečano otvoren park Gradac

1899. održana je prva Godišnja skupština Društva u Hotelu Imperial
1900.- postignut je dogovor s braćom Amerling o postavljanju česme pok. Nika Amerlinga na Brsaljama, te male česme s natpisom na Gundulićevoj poljani

1903.U znak zahvalnosti za značajnu novčanu pomoć Društvo je postavilo ploču knezu od Liechensteina na početku puta koji danas nosi njegovo ime.

put preko Gorice Sv. Vlaha i balustrada na Brsaljama
1908.- organiziran

“ u Bondinom teatru veliki maškarani bal”
1909.- ustavom iz 1909. godine Društvo mijenja naziv u “Društvo za unapređenje Dubrovnika i okolice”
1910.- puštene su u prodaju prve srećke “Dubrovačke lutrije za saobraćaj stranaca
1911.- od 1911. do početka Prvog svjetskog rata, svakodnevno, topovski hitac s Lovrijenca oglašava podne
1913.- otvoren je Bogišićev perivoj na Ilijinoj glavici; nastavlja se gradnja puta u Lapadu prema uvali; završeni su radovi na “skalinati uz Posat”
1921.- popravljen je i uređen put oko Lapada požrtvovanim radom člana Upravnog odbora don Jera Gjika; Društvo mijenja naziv u Dub – društvo za razvitak Dubrovnika i okolice
1926.- osnovana je akademska i srednjoškolska sekcija Duba; osnovan je Dubrovački rasadnik kao “gojilište južne i tropske flore”
1927.- otvoren je Meteorološki paviljon na Pilama; zasađen je gaj borova na padini pod tvrđavom Lovrijenac

radu Društva; obnovljen je zvonik o trošku iseljenika Paska Baburice;

temeljito je obnovljen i preoblikovan park Gradac;
otvoren je Gradski ptičji vrt na Gracu; uređen je put Iva Vojnovića
1930.- ustanovljen je poseban odbor za osnutak Dubrovačke biblioteke; otpočeo je prijenos knjiga u njezine prve uređene prostorije u ulici Lučarici; sklopivši ugovor s Općinom društvo Dub je preuzelo sve prostorije prizemlja palače Sponza
1931.- za počasnog člana društva izabran Mato Šarić o osamdesetoj obljetnici života; tom prigodom gornja aleja parka Gradac nazvana je njegovim imenom; Narodna ženska zadruga iz Dubrovnika priredila je izložbu narodnih vezova u Kneževom dvoru - izložbu je uredila Jelka Miš
1932.- otvoreno  novosagrađeno Gradsko tonkino
1933.- održan kongres PEN klubova u Dubrovniku; privedena je kraju obnova tvrđave Lovrijenac - tvrđava je otvorena za građane i turiste; Knežev dvor vraćen u posjed grada; Velikom dobrotvoru don Pavu Begu Lubovu postavljena je spomen ploča u parku Gradac (1934. godine prema Dabroviću) Osnovan je Dubrovački Kurorkestar.

1883-1885., postolje spomenika

(prema motivima iz Osmana)

u Dubrovniku ima malo

No zato je u muzejskim institucijama ima

podosta; osobito u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik, gdje se uz veliki broj skulptura raznih hrvatskih autora
(Kožarić, Ružić, Džamonja, Vulas, K.Angeli-Radovani, Kantoci, K.Kovačić, Petrić, Michieli, Radauš i dr.), čuva i čitav niz vrsnih kiparskih radova korčulanskih umjetnika Iva Lozice i Frana Kršinića koji su svojim vrhunskim kiparskim umijećem proslavili ne samo rodni otok Korčulu već su i hrvatsku likovnu umjetnost obogatili prilogom bez kojega se ona teško može zamisliti
U samom Dubrovniku, osim Ivana Mitrovića (Dubrovnik, 1925 – 1994.) i Nikole Njirića (Ljubač, 1921 - Zaton, 2004.), do pojave predstavnika najmlađe generacije dubrovačkih kipara koju predvodi darovita Iris Lobaš, nije se pojavio niti jedan domaći kipar
I Marijan Kocković (Zagreb, 1923. - Dubrovnik, 1991.), i Ivo Jašić (Novo Selo, Brač, 1941.) i Josip Ivanović (Sarajevo, 1961.) u Dubrovnik su došli kao već formirani kipari
No to ne umanjuje njihov doprinos dubrovačkom kiparskom iskustvu