4. Dubrovnik od 1667-1808

kronike spominju potrese onaj 1520. nakon kojega je izgrađena zavjetna

crkva sv.Spasa na Placi
Potres 1667. bio je uistinu katastrofalnog učinka, srušio je veliki dio grada,
Knežev dvor je bio jako oštećen – južno pročelje, istočno krilo, gornji trijem u atriju, urušio se krov arsenala, a srušene su i brojne crkve i samostani - katedrala, crkva Sv.Barbare, crkva sv. Foske, crkva sv.Jakova (na mjestu današnje crkve sv.Josipa) crkve sv.križa i sv. Lucije (na mjestu današnje Isusovačkea crkve), crkva sv.martina u posjedu ženskog samostana sv.Andrije koji je također porušen, crkva sv. Nikole Tolentina s hospicijem, crkva sv.Petra Klobučića/Petar Mali sa svojim hospicijem, ženski samostan sv.Marka/sv.Bartolomej čije su redovnice sve poginule u potresu, ženski samostan sv.Arhanđela pokraj današnjeg stubišta prema isusovačkoj crkvi, ženski samostan sv.Tome u Pustijerni, i crkva sv.Petilovrijenci koja je poslije ponovo izgrađena,

Grada – ona je započela odmah nakon što je uspostavljen

red
Brzo i odlučno obnovljena je crkva sv.Vlaha, koja je preživjela potres i morala je preuzeti ulogu uništene katedrale dok ova ne bude ponovno izgrađena
U poslovima obnove grada osobito se istakao Stjepan Gradić- pripadnik jedne od najstarijih i najutjecajnijih patricijskih obitelji – svećenik, diplomat, znanstvenik, kozmopolit
Gradić je također od rimskih arhitekata i drugi stručnjaka tražio da dođu u Dubrovnik pripomoći u obnovi – Giulio Ceruti došao je 1667., Pier Antonio Bazzi, 1680., a u obnovi su angažirani i mnogi drugi Talijani – dubrovački kardinal-protektor bio je tada Giulio Barberini
Gradićev najveći doprinos je angažman Andree Buffalinija iz Urbina, 1671. čije je nacrte za katedralu prihvatio štedljivi dubrovački Senat

je u izvjesnom smislu značio oporavak Dubrovnika od potresa
Barokni Dubrovnik

izgrađen je pod utjecajem talijanskog baroka, ali osim nekoliko novih manjih urbanih poteza blokovi obnovljenih gradskih kuća pratili su raniju urbanističku matricu grada
1682. u dijelu potresom srušenog Arsenala podignuto je kazalište; u njemu su nastupale brojne amaterske družine ali i glumačke družine iz Italije koje su dolazile na poziv stalnog plemičkog odbora

su sfere utjecaja u jugoistočnoj Europi; Rusija se odrekla Kotora,

a Dubrovnik je prepušten Napoleonu
General Marmont je postavljen za zapovjednika francuske vojske u Dalmaciji; 12.VIII. 1807. stigao je u Dubrovnik .Marmont je proglas o ukidanju i aneksiji Republike objavio 31.siječnja 1808., a za svoj postupak od Napoleona je 18.veljače dobio potpunu potporu

pravosudne strukture, iako se primjenjivala većina starih zakona
Otvorene su prve

državne osnovne škole – u Dubrovniku, Cavtatu, Stonu i Orebićima
Uvedena je građanska institucija braka i zabrana (navodno zbog zdravstvenih razloga) pokapanja unutar crkava
Uprava starog Dubrovnika modificirana je tako u svjetlu francuskih ideja liberalne modernizacije
Francuzi su započeli izgradnju utvrda na Srđu (Fort Impérial, 1812.), Žarkovici (Fort Delgorgue), te na otocima Daksi i Lokrumu (Fort Royal)
U traženju Dubrovčana da se obnovi Republika London je podupro Beč – zadnji čin dubrovačke političke drame dogodio se Elafitskim otocima koje je 30.lipnja 1815. predao Austriji – time je Dubrovnik definitivno pao pod austrijsku vlast pod kojom je ostao sve do 1918.

arhitektonskih zahvata u dubrovačko urbano tkivo ponašanje Austrijanaca u odnosu

na povijesne spomenike bilo je dosta tvrdo
Jedan od onih koji su s ljubavlju i smislom radili određene zahvate bio je arhitekt Lorenzo Vitelleschi-. ; njemu se mogu zahvaliti opis i nacrti gotovo svih važnijih građevina na dubrovačkom području; bilo je to za arhitekta prilično zahtjevno razdoblje jer je dosta objekata javne namjene kao i crkvenih građevina trebalo popravljati nakon rusko-crnogorskog pustošenja 1806. i velikih potresa 1822. i 1823.
Ipak, nije bio pristalica bezuvjetne modernizacije; Vitelleschija se na temelju njegova djelovanja može smatrati ocem dubrovačke konzervatorske službe jer nikad nije težio rušenju, nego prilagodbi građevina-spomenika novoj funkciji.
1853. radi proširenja operativne obale u gradskoj luci srušena je kula Ribarnice
1864. nakon požara srušena je zgrada Stare vijećnice i dio Arsenala, a ostatak pretvoren u vojnu pekarnicu

sklopu kraljevine Dalmacije; tretiran je kao lokalno središte, odnosno kao

vojna utvrda
Od 1918-1941. u sklopu je Države Srba, Hrvata i Slovenaca, a nakon toga Kraljevine Jugoslavije unutar koje je jedno vrijeme čak uklopljen u Zetsku banovinu, a na kraju u Banovinu hrvatsku
Od 1945. dio je Socijalističke Republike Hrvatske, jedne od 6 republika ujedinjenih u SFRJ
Od 1991. sastavni je dio samostalne Republike Hrvatske