Слайд 113. Barok i klasicizam u Dubrovniku
Слайд 2Obnova u baroknom stilu
Poslije potresa 1667. neki srušeni objekti su
popravljeni, neki izgrađeni novi – u nekim dijelovima grada izvršene
su radikalne interpolacije
Naravno stiski elementi koji prate novu gradnju primjereni su stilu vremena i podređeni ukusu investitora
Talijan, vojni inženjer, Giulio Ceruti predlaže projekt obnove Place i predlaže izgradnju zgrada po modelu izrazito dekorativnih baroknih značajki, no vlast to svodi na mnogo manje raskošnu (skupu) izgradnju
Andrea Pozzo projektira Crkvu Sv.Ignacija, Pietro Passalaqua izvodi ljupko stepenište kojim spaja Gundulićevu poljanu s trgom ispred Crkve Sv.Ignacija, a uz spomenutu crkvu Canali i Ranjina grade Collegium Ragusinum, isusovačku školu i sjemenište
Andrea Buffalini projektira Katedralu, a Marino Gropelli crkvu Sv.Vlaha, zgradu Gradske straže i ljetnikovac Božidarović u Čajkovićima
U crkvama brojni autori stare oltare zamjenjuju novima – baroknima, i tako redom
Слайд 3Obnova atrija Kneževa dvora nakon potresa 1667.
Слайд 4Pietro Paolo Jacometti, Miho pracat, 1638.
Слайд 5Marino Gropelli
Poslije potresa 1667. u Dubrovniku djeluje veći broj talijanskih
majstora arhitekata, kipara i altarista
Među njima istaknuto mjesto pripada Venecijancu
Marinu Gropelliju koji je na poziv gradskih vlasti od 1706.- 1715. sagradio novu crkvu Sv.Vlaha, u zrelom venecijanskom baroknom slogu
Tlorisa crkve je u obliku križa jednakih krakova upisanog u kvadrat s kupolom iznad križišta i s pravokutnim svetištem pridodanim na južnu stranicu kvadrata
Crkva je izvana ukrašena bogatom skulptorskom dekoracijom te kipovima “Sv.Vlaha”, “Vjere” i “Nade”nad pročeljem crkve, kao i raskošno izvedenim oltarom
Od kiparskih radova iz baroknog razdoblja Gropelliju se atribuiraju i monumentalni portal zgrade gradske straže s glavom ratnika na zaglavnom kamenu lučno oblikovanog nadvratnika (1708.), figura anđela na portalu dubrovačke crkve Sv.Ignacija, te kip Krista na središnjem oltaru u Franjevačkoj crkvi
Слайд 6Marino Gropelli, Crkva Sv.Vlaha, 1706.- 1715.
Слайд 8Crkva Sv.Vlaha, oštećenja balustrade i reljefa na zidu u Domovinskom
ratu 1991-95.
Слайд 9Marino Gropelli, Sv.Vlaho, 1706.- 1715.
Слайд 10Marino Gropelli, Crkva Sv.Vlaha, 1706.- 1715.
Слайд 12Crkva Sv.Vlaha, relikvije Sv.Silvana
Слайд 13Marino Gropelli, Ljetnikovac Bozdari (Božidarević),
poč. 18. st., Čajkovići
Слайд 14Marino Gropelli, Ljetnikovac Bozdari (Božidarević),
poč. 18. st., Čajkovići
Слайд 15Marino Gropelli, Anđeo na portalu, oko 1715., Isusovačka crkva
Слайд 17Marino Gropelli, ulaz u zgradu Gradske straže
Слайд 18Marino Gropelli, ulaz u zgradu Gradske straže
Слайд 20Alatristi u Franjevačkoj crkvi
Od drugih majstora iz razdoblja baroka svakako
treba spomenuti slijedeće altariste:
Giuseppe Sardi od 1685.- 1686. izveo je
pet mramornih oltara u crvi Franjevačkog samostana
Francesco Cabianca - l696.-1708. izveo je srednji oltar na južnom zidu crkve posvećen Gospi Karmelskoj i Sv.Josipu, isklesan od crvenkastog mramora
Braću Giovanni i Celio Toschini 1712. su projektirali i iskiparili glavni oltar Franjevačke crkve s monumentalnom figurom Krista pobjednika uzdignutog po sredini oltara nad menzom i s po dva tordirana stupa na objema stranama oltara – pretpostavlja se da je kip Kkrista izradio Marino Gropelli
Слайд 22Andrea Buffalini
Gradska prvostolnica izgrađena je između 1671. i 1713. prema
projektu rimskog arhitekta Andree Buffalinija (gradnju dovršio domaći majstor Ilija
Katičić) u baroknom stilu
To je trobrodna bazilika s uklopljenim transeptom i kupolom nad križištem u čijoj su izgradnji i dekoraciji sudjelovali i domaći majstori među kojima se ističu rečeni Ilija Katičić te kipar Marin Radica koji je na prijelazu iz 19. u 20.st. izradio kip sv.Vlaha u niši na pročelju crkve i kipove svetaca na balustradama krovnih terasa iznad bočnih brodova crkve
U Prvostolnici je nekoliko vrijednih mramornih oltara između kojih se mogu izdvojiti:
Oltar na sjevernom zidu transepta – autora Carla degli Frangija - oltar “Sv Bernarda”- izveden u prvoj polovici 18.st. u zrelom kasnobaroknom stilu – višebojne intarzije - zvan Đorđićev oltar
Oltar na južnom zidu transepta - rad nepoznatog autora koji je u raskošnom stilu zrelog baroka, 1758., uspješno izveo jedan od najljepših oltara u Dubrovniku uopće - oltar “Sv. Ivana Nepomuka” –oltar je sav izrađen od ljubičastog mramora.
Слайд 23Andrea Buffalini, Katedrala, 1671 – 1713.
Слайд 24Andrea Buffalini, Katedrala, 1671 – 1713.
Слайд 25Katedrala, unutrašnjost i pročelje
Слайд 27Andrea Buffalini, Dubrovačka katedrala
Слайд 29Oltar krstionice u dubrovačkoj katedrali
Слайд 30Dubrovačka katedrala, oltar Sv. Ivana Nepomuka,
nepoznati autor,
1758.
Слайд 31Dubrovačka katedrala, vanjska skulptura, Marin Radica, kraj 19. st.
Слайд 32Marin Radica, Sv.Vlaho, kraj 19.st.
Слайд 33Isusovačka crkva i kolegij
Jednako vrijedan barokni doprinos gradskoj cjelini je
i crkva Sv.Ignacija izgrađena između 1699. i 1725. prema projektu
znamenitog rimskog arhitekta Andree Pozza
Crkva je dvoranskog tipa s bočnim kapelama, a krasi je vrijedna fresko-dekoracija svetišta koju je s iluzionističkim impetusom, produbivši prostor apsidalnog dijela crkve u nedogled prema nebeskim visinama, 1738. naslikao španjolski slikar Gaettano Garcia
Pred crkvom je uređen omanji trg na kojem se smjestilo barokno zdanje Collegium Raghusinuma, isusovačkog učilišta (Canali i Ranjina, poč 18.st.)
Od trga se prema trgu Ivana Gundulića spušta slikovito barokno stubište, uspješni rad rimskog arhitekta Pietra Passalacque (1735.).
Слайд 34Isusovačka crkva, Dubrovnik. Andrea Pozzo, 1699 – 1725.
Слайд 35Isusovačka crkva, Dubrovnik. Andrea Pozzo, 1699 – 1725.
Слайд 36Gaetano Garcia, Apoteoza Sv.Ignacija Loyole, 1738.
Слайд 37Canali i Ranjina,Collegium Ragusinum
Слайд 38Stepenište prema isusovačkom kompleksu, Pietro Passalaqua, 1735.
Слайд 40Giulio Cerutti
Baroknom vremenu pripada i obnova glavne gradske ulice Place
– Straduna za koju je neposredno nakon potresa iz 1667.
projekte napravio rimski inženjer Giulio Cerutti
Cerutti je Placu u urbanističkom smislu postavio ingeniozno
Zamislivši neveliki otklon pravca protezanja kuća na desnoj strani Place udesno od simetrale ulice, od Široke ulice prema gradskom zvoniku, prostor Place učinio je dužim i širim, scenično izvanrednim
Skladu cjeline i ukupnosti dojma, pak, pridonijela je odmjereno profilirana arhitektonska plastika na pročeljima s obje strane Place izgrađenih kuća koja je više rezultat zahtjeva dubrovačkih vlasti nego li arhitektovih htijenja i namjera
Слайд 48Gaetano Garcia, 1738.
Gaetano Garcia jedan je od rijetkih baroknih slikara
u Dubrovniku vrijedan pažnje
Nadareni Španjolac je u najboljoj maniri baroknog
iluzionizma vješto i s osobitim smislom za živa i raspjevana koloristička rješanja oslikao apsidalni prostor Isusovačke crkve
Riječ je o fresko-dekoraciji s prizorima: “Apoteoza sv.Ignacija Lojolskog”, “Susret Sv.Ignacija sa Sv.Franjom Ksaverskim i Sv.Franjom Borgiom”, “Sv.Ignacije Lojolski u nebeskoj slavi”, 1738.
Izuzev Garcie, drugi angažirani slikari tek su popunili prazninu i odradili postavljene im zadače rutinski i bez znatnijeg kreativnog razmaha
Слайд 49Gaetano Garcia, Apoteoza Sv.Ignacija Loyole, 1738.
Слайд 50Rafo Martini (1771-1846.)
Odlazi 1789. u Rim, a 1795. vraća se
u Dubrovnik.
Naslikao je portrete šestorice uglednih Dubrovčana (izgubljeni)
Portret Pavla Franje
Papisa
Слайд 51Klasicizam
Stjegonoša lokalnih slikarskih nastojanja u 19.st. bio je talijanski slikar
Carmelo Reggio (iz Palerma) koji je, klasicist po stilskom opredjeljenju,
u Dubrovniku djelovao od oko 1800. do 1819.
Slikao je oltarne pale i druge slike za dubrovačke crkve - "Sv. Josip Kalasancije među djecom i Bl. Dj. Marijom", za sjemenište u Dubrovniku, "Sv. Nikola" za istoimenu crkvu u Cavtatu i sl.
Slikao je i brojne portrete dubrovačke gospode tog vremena – “Portret Luke Stullija", “Skupni portret Obitelji Andrović", portret "Konzula Miha Milkovića" i dr.
Reggio je neprijeporno posjedovao vještinu i kreativni zamah koji nisu bili zanemarivi, no njegovo je stvaralaštvo u dobroj mjeri bilo podređeno zahtjevima naručitelja kao i stilskim i ideološkim sustegnutostima koje mu je uvjetovala njegova svećenička pozicija
Слайд 52Carmelo Reggio
U Dubrovnik je došao oko 1800.g., i ostao do
kraja života (oko 1812.)
Portret Francesce Andrović
Слайд 53Osim Carmela Reggia okvire prosječnosti nadrastao je i domaći slikar
Rafo Martini koji se kao stipendist Dubrovačke Republike školovao u
Rimu, kod Mengsova sljedbenika Antona Marona, i po povratku u Dubrovnik (1795.) od 1808.-1821. djelovao kao nastavnik crtanja u dubrovačkom liceju; od 1821. - 1839. Martini je boravio u Splitu, odnosno u Solinu gdje je bio imenovan podinspektorom solinskih iskopina pri tek osnovanome Arheološkom muzeju.
No, ni C.Reggio ni R.Martini nisu u biti bili slikari značajnijeg formata, ili barem to nisu bili u onoj mjeri kojom mjerimo umjetničke domašaje Nikole Božidarevića, Mihajla Hamzića, Vicka Lovrina, Gaetana Garcie i drugih slikara Renesanse i Baroka čija su se djela mogla naći u dubrovačkim prostorima.
Međutim već i samo ostvarenje kontinuiteta u vremenu skučenih duhovnih prilika i političkog i gospodarskog posustajanja Grada značilo je mnogo
Bio je to dokaz prikrivene vitalnosti i vjere u kulturu kao medij izbavljenja i stvaranja autohtonih vrijednosti jer su se baš u razdoblju klasicizma, rastom i afirmacijom nacionalnih težnji kao i okretanjem društvenih vizura prema preporoditeljskim intencijama, postavili snažni temelji umjetničkim događanjima koja su uslijedila u drugoj polovici 19. st.
Слайд 54Ljetnikovac Ivana Marinova Gučetića – Gozze, Trsteno Neptunova česma, 1736.
Слайд 55Ljetnikovac Ivana Marinova Gučetića – Gozze, Trsteno Neptunova česma, 1736.