KULTURNA BAŠTINA HRVATSKE

Pharos (Stari Grad) na Hvaru osamostaljuju se u gradove-države. Hvar-

grčki doseljenici s toka Parosa, već su 384. pr. Krista uz ilirska naselja podigli svoje naseobine Pharos (Stari Grad) i Dimos (Hvar), te starogradsko polje razdijelili u parcele (hora) koje su međusobno podijelili. Ova katastarska podjela/ parcelacija/ je još i danas dobro vidljiva pa je temeljem njezine očuvanosti podnesen zahtjev za uvrštenje Starogradskog polja u UNESCO-ov popis zaštićene svjetske kulturne baštine.
Stari Grad, grčki Pharos, je u antičko doba bio samostalni polis hipodamskog rasporeda ulica, koji je u IV.st.pr.Krista, izvršio katastarski premjer (hora) i raspodjelu zemljišta. Iz antičkog vremena u gradskom prostoru je ostao sačuvan i dio izvornih antičkih gradskih bedema, građenih od velikih kamenih blokova.

dobom.
Jedne nasuprot drugima i istodobno podizane su suhozidom i

kiklopskim zidinama ograđene ilirske gradine organičkih tlocrta, i pravilno klesanim kvadrima s preciznim spojnicama konstruirane zidine i kule grčkih kolonija: gradovi pravilnog geometrijskog ortogonalnog uličnog rastera i pravokutnih blokova kuća, s razvijenim lučkim postrojenjima, trgovinama, javnim zgradama, hramovima i teatrima

je još i neistraženo. Osim oslikanih vaza i brojnih keramičkih

figura u nekropolama nije preostalo ni arhitektonske plastike ni monumentalne skulpture. No sačuvani su primjeri grčkih vaza iz Visa, te mramorni refljef Kairos iz Trogira iz 1.st.pr.n.e.
Na otoku Lošinju - U morskim dubinama lošinjskog otočja, pronađen je Apoksiomen, brončana statua mladog hrvača, koja je po izvedbenim i formalnim značajkama bliska umjetnosti velikog grčkog kipara Lizipa (IV.st.pr. Krista) i njegova kruga, što je izniman i dragocjeni nalaz, poglavito stoga što je iz tih vremena u svjetskoj kulturnoj baštini ostao sačuvan vrlo mali broj izvornih djela.
Cjelokupna grčka intervencija na otocima i istočnoj obali Jadrana bila je samo sjajni podnevni bljesak jedne visokorazvijene kulture u prethistorijskoj sredini gdje je tek svitalo praskozorje.

se temeljima razvio kasniji grad - Trogir, osnovali su u

III.st.pr.Krista Grci pridošli iz Isse (Visa) i iz tog su razdoblja sačuvani vrijedni arheološki nalazi(Kairos).

koji su u međuvremenu dosegli kulturnu razinu helenizma i krenuli

u ekspanziju po diktatu svog vojno-ekonomskog sustava, te će uskoro smijeniti dominaciju Grka na Medietranu. August uključuje 14.godine prije n.e. čitav teritorij Ilirika u Rimsko Carstvo.
No uz razvijene urbane oblike života osvajača i doseljenika u novopodignutim rimskim gradovima usporedno traje protohistorija starosjedilaca. Ipak bitna razlika između grčke intervencije u 4.st.pr. n.e. i rimske od početka naše ere jest u tome što rimska prožima čitav teritorij, dosljedno pretvarajući dio postojećih gradina u gradove (civitas) i podiže nove, te provodi na našem tlu kao i u čitavoj evropi –prvu urbanizaciju

i kanalizacijom, forumima, hramovima, teatrima i amfiteatrima, termama za koje

su iz daleka dovodoli vodu akveduktima (najbolji je očuvan onaj Dioklecijanove palače u Splitu )- Rimljani su izgradili i gustu mrežu odličnih popločenih cesta s vijaduktima i mostovima, odmorištima i postajama a proveli su i parcelaciju poljoprivrednog područja grada (centurijaciju agera) na pravilna kvadratna polja za podjelu legionarima i kolonistima.
Danas među poljima uokolo nekadašnjih velikih rimskih gradova, jasna prisutnost rastera centurijacije. Potom izgradnja rimskih cesta. Veliki broj gradova (samo na obali ih je bilo 50tak), izgrađenih na spomenutoj visokoj razini urbanosti, kuća opremljenih s nepreglednim inventarom materijalne kulture, i to visokog prosjeka kvalitete. Ogromni korak iz pretpovijesti u povijest – pothvat prve urbanizacije u našim krajevima.

zahtjevima, uvjetima i mogućnostima, naravno) kao što je to rimski

urbanizam bio riješio centurijacijom agera u svojim privrednim uvjetima i za svoje doba. Razinu rimske organizacije prostora dokazuju podjednako i brojne ville rusticae –kao što je primjer u uvali Verige,Brijuni.
Antičku Pulu osnovali su navodno Argonauti, no njezin stvarni napredak započeo je svrstavanjem grada u građanskom ratu u antičkom Rimu na stranu Julijevaca (kraj I.st.pr.Krista – I.st.), nakon čega je Pula dobila povlašteni status kolonije u koju se investiralo hrpimice (arena, hramovi, slavoluci i dr.) Na strateškom mjestu u odnosu na antičke pomorske putove pulska luka je bila vitalna spona između Akvileje i Sredozemlja

sustav pravokutne mreže ulica –najbolje očuvan danas u Poreču i

Zadru koji iako potpuno pregrađeni u kasnijim razdobljima do danas su zadržali antičku urbanu prostornu kompoziciju , raspored ulica, uličnih blokova i trgova.
Zadar- Antička jezgra grada izgrađena je na poluotoku koji s kopnom na njegovoj sjevernoj strani zatvara dugački plitki zaljev, a svoj urbani raster hipodamskog karaktera – cardo i decumanus, insule između ortogonalno položenih ulica – grad duguje rimskoj kolonizaciji, prilikom koje su Rimljani ilirsku Idassu, zbog njezinog povoljnog strateškog položaja u odnosu na pomorske putove i veliko ravničarsko zaleđe te zbog velike luke u zaljevu, učinili municipijem i carskom kolonijom nazvavši je Iadera.

dana preživjeli tek pojedini fragmenti: najznačajniji su oni sačuvani na

negdašnjem forumu – glavnom gradskom trgu (95 x 45,5 m) izgrađenom u razdoblju između I.st.pr.Krista i III.st. naše ere od kojega su ostali veći dio izvornog pločnika, temelji trgovina (tabernae) na jugoistočnoj strani te ostaci bazilike i hrama iz I.st., te zgrade kapitolija s reljefnim maskeronima Jupitera-Amona i Meduze na jugozapadnoj strani foruma. Zub vremena su preživjela i dva monumentalna stupa (jedan od njih je u srednjem vijeku služio kao stup sramote), kao i veći broj bogato urešenih arhitektonskih/kamenih ulomaka, lanci ograde na forumu i skulptura grifona na vrhu stupa. Najveći dio vrijednih artefakata iz antičkih vremena pronađenih u Zadru i okolici pohranjen je a djelomično i izložen u zgradi Arheološkog muzeja (osnovan 1830.) u kojemu se također čuvaju i izlažu bogate zbirke iz pretpovijesnog razdoblja i iz vremena ranog srednjeg vijeka (VII.-XI.st.).

razdoblju rimske umjetnosti: dugi potezi gradskih zidina, dvoja gradska vrata

i slavoluka, dva hrama na forumu i ostaci dvaju teatara, te arhitektonski plašt golemog flavijevskog amfiteatra . Slavoluk Sergijevaca (30.g.n.e) –osim klasične arhitektonske kompozicije s pilastrima i polustupovima, kapitelima i vijencima i kasetiranim svodom, bogato je ukrašen reljefima : motivima vojne opreme na frizu, puttima s vijencima voća i velikim likovima krilatih božica pobjede-Viktorija nad lučnim otvorom. Od dva jednaka simetrično postavljena hrama na južnoj strani foruma u Puli –južni Augustov (podignut između 2-14.g.n.e.) do danas je očuvan u svojoj klasičnoj čistoći i monumentalnosti, a drugi je pregrađen u 13.st. u komunalnu palaču, obnovljenu u 15.stoljeću i kasnije.

razgranatog ušća, smjestio se Solin
glavni grad rimske Provincije Dalmacije

(Salona). Arheološkim iskapanjima koja su ovdje poduzimana od sredine XIX.st.(arheolozi don Frane Bulić, Ejnar Dyggve i dr.) ovdje su pronađeni brojni tragovi kasnoantičkog (Forum, kazalište, amfiteatar izgrađen oko 170. g, Cezarova vrata, terme i dr.) i starokršćanskog vremena. (episkopalni kompleks, groblje Manastirine, groblje Kapljuč, groblje Marusinac, velike grobljanske bazilike i dr.). Srednji Vijek nije donio Solinu značajniji razvitak. Ulogu regionalnog središta preuzeo je obližnji Split koji se razvio iz utvrđene palače izgrađene između 295. i 305. koju je car Dioklecijan izgradio za svoju rezidenciju (Dioklecijanova palača).Danas je Solin specifičan arheološki muzej na otvorenom, i svakako ga vrijedi posjetiti.

samo skup ruševina. Bio je to nekad čitav perimetar gradskih

zidina s kulama i vratima, otkopani su ostaci hrama, teatra i amfiteatra, po čemu i kao i po dimenzijama akvadukta i terma, možemo izračunati da je to bio golemi grad s 40.000 stanovnika. Iako nijedan spomenik nije sačuvan integralno kao u Puli, Salona je važna za kasnoantičku fazu rimske umjetnosti zbog izuzetno značajnih ostataka ranokršćanske arhitekture. Tu se nalazio i veliki kompleks biskupskog centra (basilica urbana) i još nekoliko ranokršćanskih bazilika u gradu i izvan zidina. Ranokršćanska umjetnost je posljednja faza kasnoantičke umjetnosti, a obilježit će začetak srednjovjekovne.

Dioklecijanova palača, jedno od pet hrvatskih baštinskih dobara uvrštenih u

UNESCO-v popis zaštićene svjetske kulturne baštine. Dioklecijanova palača, izgrađena između 295. i 305., pravi je biser kasnoantičke rimske gradnje i istinski je kompendij (sažetak, priručnik, podsjetnik) onodobne graditeljske misli. U njenim dobro sačuvanim strukturama čitamo sve poznate načine gradnje kasnorimskog vremena : pravokutni /hipodamski raster ulica (cardo i decumanus), centralne kružne prostore, (vestibul), oktogonalne prostore (Dioklecijanov mauzolej, danas Katedrala sv. Duje), longitudinalne prostore sa stupovima (ili bez njih) i apsidom (carske odaje), jednostavne longitudinalne prostore (Mali hram, danas Krstionica Katedrale ), bačvaste svodove (podrumi), unutrašnje dvorište- trg s trijemom (peristil) i sl. Peristil je s istočne, južne i zapadne strane okružen s trijemom kojeg čine monumentalni stupovi okrunjeni kompozitnim kapitelima. Kapiteli na istočnoj i južnoj strani su međusobno povezani lučno i nad lukovima postavljenim zajedničkim arhitravom. Stupovi na južnoj strani - čeonoj strani trga povezani su arhitravom koji je u osnovici trokutnog zabata (timpanona) izvijen u luk oslonjen na dva središnja stupa.

je moćnim visokim ziđem dužine 215 x 180 m, pojačanim

na uglovima i uz kopnena ulazna vrata u palaču jakim kulama i višekutnim tornjevima. Carske odaje, odvojene u južnom dijelu palače bile su raskošno uređene. U njih se ulazilo s peristila, kroz vestibul, a zid gornjeg kata prema moru im je otvoren dugačkim trijemom (šetnicom s 42 prozora i 3 lođe), naglašenim s impozantnim lukovima koji počivaju na stupovima. Po svojoj arhitektonskoj strukturi i organizaciji unutrašnjeg prostora palača je vrlo uspjeli spoj carske rezidencije i jake vojne utvrde.
U palaču je akveduktom dopremano obilje vode – količine vode bile su mnogo veće od objektivnih potreba žitelja u palači. Stoga se danas s razlogom pretpostavlja da je palača osim rezidencijalno stambenog i vojnog boravišta bila i mjesto proizvodnje / manufaktura sukna za potrebe carske vojske.

Filotas i Zotikos, svoja su imena uklesali u kamenom zidu

palače, pa je moguće da je palača njihovo djelo. Građena je samo 10 godina. U tom i za današnje vrijeme kratkom razdoblju izgrađeno je zdanje koje je po impozantnim mjerama svoje ukupne površine, po vrsnoći obrade i povezivanja kamenih blokova te po bogatstvu i raznovrsju arhitektonskih ukrasnih elemenata svih oblika i profila, kao i po svojoj dobroj sačuvanosti uistinu ključan povijesno - umjetnički spomenik svoje epohe.

palača što ju je car Dioklecijan dao podići na morskoj

obali nedaleko od Salone i tamo se povukao nakon što se odrekao prijestolja 305 g.n.e. Golema je građevina s oko 38.000m2 površine opasana je zidom s četverostranim kulama na uglovima i osmerostranim uz troja kontinentalna vrata. Simetričnom kompozicijom prostora s dvije ukrštene ulice i funkcionalnim rasporedom sadržaja –carske odaje uz more, do njih srednja kulturna zona s tri manja hrama i velikim carevim mauzolejem, dok su nastambe za vojnu posadu i poslugu smještene u sjevernoj polovici palače .

projektiranja. Ali oblikovanje arhitekture već svjedoči o pluralizmu likovnih govora,

tipičnom za kasno razdoblje golemog Rimskog Imperija gdje su se asimilirale najrazličitije kulture. To je vidljivo po importiranim egipatskim sfingama od granita i nekim orijentalnim elementima konstrukcije i dekoracije kao i što je simbolički obilježeno na najistaknutijem dijelu palače,na pročelju carskih odaja prema središnjem trgu okruženom trijemovima, Peristilu. Tu se na plitkom trokutnom timpanonu eklektički stapaju arhitrav i obli luk, dva različita konstruktivna principa i dva simbola arhitektura dviju civilizacija: grčke (greda) i rimske (luk).
Dioklecijanova je palača summa antičke arhitektonske baštine, enciklopedija najrazličitijih tlocrta, građevnih konstrukcija i prostornih oblika korištenih u antici: tu su longitudinalni jednobrodni i trobrodni prostori, tlocrti kvadratni i kružni, četverokohni, križni i osmerokutni, s polukružnim i pravokutnim nišama, svodovi bačvasti i križnobačvasti, kupole.

Vestibula s kupolom – ključnog komunikacijskog prostora carevih odaja, oktogonalne

blagavaonice (triklinij) i oktogonalnog carebvog Mauzoleja također s kupolom, uz Mali (Jupiterov) pravokutni hram bila su još dva mala okrugla hrama (Kibelin i Venerin).. Dioklecijanova je palača mješavina antičkih stilova, po mnogo čemu djelo prijelomnog značaja između politeističke antičke i kršćanske srednjovjekovne civilizacije –sam car je bio posljednji poganski vladar – a neobično je važna za razumijevanje utjecaja antičke baštine na kasniju, ranosrednjovjekovnu umjetnost.

klasičnu (Pula) i kasno antičku (Dioklecijanova palača).
Kipovi rimskih careva

i ostale djela epohe ranog Carstva pripadaju klasičnom trenutku rimske umjetnosti i u njima zamjećujemo slično usklađen odnos realnosti i idealizacije, slučajnog i savršenog, individualnog i tipskog, kao što je skulptura Grčke to bila dosegla 500godina ranije.
S vremenom raste sve više broj figuralnih nadgrobnih spomenika, sarkofaga i stela s portretima pokojnika, najčešće bračnih parova. Ali tkđ. postupno opada kvaliteta. Proces rastvaranja antičkog sustava vrijednosti. Raspad rimskog limesa pod pritiskom barbara izvana (5.st).

smjenom pogankog politeizma monoteizmom kršćanstva –najprije u nižim slojevima a

zatim kao državne religije –kao i kriza urbanog društva u cjelini, izražava se sugestivno u likovnoj umjetnosti kaotičnošću kompozicije reljefa i rustifikacijom oblika. Na ranokršćanskim sarkofazima iz Salone iz 4.st. s refefljnim kompozciijama kao da su zaboravljeni klasični zakoni proporcije likova, usklađenost cjeline i nekadašnja rašćlanjenost prostora. Umjesto stupnjevanja po dubini zdepasta tijela ljudi i konja potiru prostor svojim nabujalim volumenima, stiješnjeni pred plohom i bez perpspektive.
Propast Zapadnog rimskog carstva 495.godine nije formalno propast antike, jer će car Justinijan, svega 30g kasnije, kao car Istočnog Rimskog Carstva, obnoviti Imperij ponovnim ujedinjavanjem bivšeg Zapadnog s Istočnim carstvom Na osvajačkom putu od Carigrada do Ravenne, gdje će uspostaviti novu zapadnu prijestolnicu (535.godine), podizao je Justinijan i duž istočne obale Jadrana brojne monumentalne građevine.

i izgrađenom na ruševinama antičke/rimske Narone, u novije je vrijeme

otkriven i arheološki istražen svjetski značajan nalaz iz rimskog razdoblja. Riječ je je Augusteumu (I.st.), hramu posvećenom caru Augustu, prvom rimskom imperatoru koji je funkciji cara – svjetovnog vladara pridodao i funkciju vrhovnog vjerskog poglavara (objedinivši državnu i religijsku vlast u istoj osobi). Iznad hrama, pronađenog u središtu Vida, izgrađena je moderna zgrada muzeja (Muzej Narone, otvoren 2007.) u kojemu je izloženo 16 mramornih statua isklesanih u prirodnoj veličini, a koje prikazuju pojedine članove carskih obitelji Augusta i Vespazijana. Osim izloženih kipova u muzeju se mogu vidjeti i izvorni podni mozaik iz cele hrama (ostavljen in situ) te, u arheološkom odjeljku, veći broj arhitektonskih, kiparskih, keramičkih i staklenih predmeta i ulomaka pronađenih na lokalitetu rimske Narone.

su Andautonci, ilirsko pleme koje je ovdje izgradilo naselje –

Andautoniju. Nakon osvajanja Gornje Panonije u Andautoniji su Rimljani izgradili municipij (grad) od kojega su ostali sačuvani ostaci zgrada, kupališta i cesta koji nam svojom veličinom i strukturalnom raščlambom govore da je Andautonija u I-IV.st. bila vrlo važno gospodarsko i političko središte.

sabrano i izvanrednom kvalitetom izraženo cjelovito htijenje i domet ranobizanstke

umjetnosti 6.stoljeća. Uz kvadratični atrij zapadno je oktogonalni baptisterij, istočno trobrodna troapsidalna bazilika uz koju se veže trolisna memorijalna kapela , dok je sjeverno od atrija sakralna zgrada postala kasnije biskupska palača. Bazilika biskupa Eufrazija u Poreču sagrađena je na mjestu južne bazilike dvojnih crkava iz 5.stoljeća, tako je zadržana kompozicija crkava „blizanki“ samo nejednakih veličina i oblika. (sačuvani su podni mozaici iz 5.stoljeća ispod sadašnjeg poda).
Uz to su sačuvane mramorne ploče oltarne pregrade s kršćanskim simbolima u karakterističnom plitkom i plošnom reljefu.

bizantska simetrična kompozicija niza frontalno postavljenih i odmjereno raspoređenih likova

dostojanstvena stava i smirenih gesta i niz realističnih detalja: donator s modelom crkve u rukama , odlučni i poduzetni biskup Eufrazije sugestivno je karakterno portretiran, a čitava grupa stoji na zelenoj tratini s naturalistički oblikovanim cvijećem.
Samosvijest je izrazitija nego na suvremenim mozaicima San Vitale u Ravenni gdje su likovi prikazani skromnije. Uvođenjem kulta Bogorodice mozaici u Poreču označuju prekretnicu u kršćanskoj ikonografiji, kao što i uvođenjem troapsidalnosti što će od tada postati pravilom, ova bazilika znači inovaciji u sakralnoj arhitekturi. Do tada je mogao postojati samo jedan oltar , dakle i samo jedna apsida.

što je tehnika zidanja pločastim uslojenim lomljencem, te izvana poligonalna,

a iznutra polukružna apsida, odnosno bočne apside utopljene unutar zidne mase –jer će postati karakteristične za istarsku predromaničku i romaničku arhitekturu.
Osim urbanih centara u 6.stoljeću organiziran je na nov način i život u zaleđu i na otocima gdje se kao središte crkveno-društvene organizacije ruralnog poljoprivrednog područja otoka podižu „kompleksne bazilike“.