KULTURNA BAŠTINA HRVATSKE

– neolitik, eneolitik, brončano doba. Naprednije mediteranske kulture kao egipatska,

fenička ili kretska već su bile duboko zakoračile u povijest.
Oba područja Hrvatske (sjeverno, nizinsko i plodno, te južno jadransko maritimno) značajna u prapovijesnom razdoblju za Europu kao tranzitne zone, a ovdašnje kulture u ulozi posrednika razvijenjih maloazijskih i zatim egejskih kulturnih utjecaja.
Krajem 19.st. –otkriće fosilnih ostataka diluvijalnog pračovjeka iz špilja kod Krapine – tzv.Krapinskog pračovjeka- koji je pripadao preneandertalskoj skupini (pronađeno 300 kamenih predmeta, noževa, šiljaka, i strugala iz razdoblja srednjeg paleolitika)
Mlađi paleolitik –tragovi života prapovijesnog lovca, koji se koristio špiljama
Neolitik (oružje, alati i keramika)- koji su pripadali ratarima i stočarima

je brojne fosilizirane ostatke 1899. pronašao i znanstveno obradio zagrebački

paleontolog Dragutin Gorjanović Kramberger. Riječ je o nalazu u polupećini na brdu Hušnjakovo u kojoj je pronađeno otprilike 900 koštanih ulomaka i više različitih predmeta – oružja od kamena i kosti - koji su pripadali dvadesetorici neandertalskih praljudi u dobi između 2 i 40 godina. Starost pronađenih ulomaka je oko 80 000 – 50 000 godina (srednji paleolitik). Ljudske kosti i jedan dio pronađenih artefakata čuva se u muzejskim zbirkama u Zagrebu, a dio je izložen na samom nalazištu na kojemu je rekonstrukcijom habitata objašnjen način života praljudi.
U zapadnom dijelu Medvednice nalazi se sklop spilja –Vetrenice – koji se proteže 6 km u dužinu i najveći je spiljski sklop u zemlji. Ovdje su pronađeni ostaci pretpovijesnog života stari više od 40 000 godina.

svojstva metalne žice- ovijanje oko sebe same –biti će široko

rasprostranjen u keramici sljedećeg, brončanog doba. Pojavu reljefno istaknutih spiralnih metalnih motiva na keramici danilske kulture (Danilo kod Šibenika) možemo također tumačiti susretom dviju razina, prenošenjem iz jednog materijala u drugi, iz metala u glinu, a istodobno i preuzimanjem likovnog znaka iz razvijenije kulture metalnog razdoblja u sredinu koja još dominantno živi u „zemljanom“ dobu i izražava se oblikujući zemljanu posudu.

kružnog oblika. Osebujna danilska kultura znakovita je i za druga

područja jadranske obale (Brijuni, Lošinj, Bribir, Korčula) prepoznatljiva po keramičkom posuđu tamnih boja i uglačane površine.
Nasuprot naturalizmu i realizmu paleolitskog lovca “ovisnog” o prirodi, u zemljoradničkom neolitiku na keramici – koja je glavni nosilac stila neolitske epohe, javlja se stilizirani oblik i vlada ornamentalni izraz. Oslobađanje od “naturalističke” zavisnosti o prirodi izražen je krajnje smionom stilizacijom oblika u umjetnosti, redukcijom čak i ljudskog lika na znak. Likovni stvaralac neolitika ne imitira, ne reproducira, već primarno stvara nove oblike u funkciji komuniciranja. Naturalističke oblike paleolitika supstituira u neolitiku geometrijski ornament linija i traka, izlomljenih i uglatih, valovitih i crtkanih.

koji su se svojim dostignućima najviše afirmirali u Panoniji i

Podunavlju. Najznačajnija kulturna baština tog razdoblja na tlu Hrvatske pripada tzv.Vučedolskoj kulturi Nastala je kao posljedica društvenih promjena, prouzročenih seobama stepskih naroda koji su osnivali svoja naselja uz rijeku ili na obroncima brda i utvrđivali ih palisadama i vodenim opkopima. Naročito obilježje toj kulturi daje raznovrsna keramika (bikonične zdjele, amfore s uskim cilindričnim vratom, zdjelice na četiri nožice, trbušasti vrčevi s ručkom i drugi proizvodi) koja se odlikuje izvanredno kvalitetnim dizajnom, sjajnom crnom površinom i urezanim ornamentom, obojenim bijelom, žutom i crvenom bojom.

kojemu je iz razdoblja od 2800. g. pr. Krista nađeno

više vrijednih predmeta (Vučedolska golubica/jarebica, keramičke posude oslikane simbolima zvijezda - prvim europskim kalendarom, ukrašena keramička čizmica, ostaci nastambe, keramički predmeti iz svakodnevne uporabe i dr.) svjetskog značenja. Najvrijedniji predmeti pronađeni u Vučedolu čuvaju se u Arheološkom muzeju u Zagrebu

istočne Slavonije u prijelaznom eneolitskom razdoblju, obilježava je tehnika inkrustacije.

Ulaganjem crvene i bijele krede u ugrebene žljebove linearnog geometrijskog ornamenta ostvaren je na glinenom posuđu specifičan efekt polikromije.
U najkvalitetnijim primjerima, na praznoj crnoj plohi posuđa ornament je škrto primjenjen i raspoređen u skladu s oblikom i kompozicijom predmeta; nizom kružnih motiva akcentuirana je najispupčenija zona posude, ornamentalnom trakom obrubljuje se otvor ili ručka, dok je čitava površina oživljena sitnim i delikatnim motivima uskih traka ili malih slobodno lebdećih križića raspoređenih ritmički. Sam oblik ovih posuda rezultanta je preplitanja dviju kulturnih razina: tradicionalne „zemljane“, keramičke i nove –metalnog razdoblja.

ratar i stočar, karakter brončanom i željeznom „metalnom“ dobu određuje

ratnik kao novo „zvanje“ i ratovanje kao trajna preokupacija društvenih zajednica. To se podjednako izražava u količinama i značenju proizvedenog metalnog oružja (mačevi, bodeži, vrhovi kopalja i strelica), kao i u pojavi utvrđenih naselja , gradina, opasanih suhozidom na strateški prikladnim, prirodnim topografskim uvjetima, zaštićenim lokacijama duž čitave jadranske obale. Istodobno , istom tehnikom suhozida, grade se lomljencem, u kamenom bogatoj primorskoj zoni i kuće: građevine kružnog tlocrta pokrivene stožastim krovom od ploča škriljevaca. Taj tip građevine kružnog tlocrta pokrivene stožastim krovom od ploča škriljevaca, održao se neprekidnom tradicijom sve do naših dana po istarskom, primorskom i dalmatinskom kamenjaru pod nazivom bunja ili kažun.

kulture željeznog doba, kojoj su nocioci ilirska plemena , stacionirana

duž cijelog istočnojadranskog primorja i u njegovom dubokom zaleđu. Ističu se među ostalim i po kulturnoj baštini što su je ostavili za sobom – najznačajniji materijalni ostaci ilirskog naslijeđa su gradine i gomile.

Gradine su utvrđena pribježišta različitog tlocrtnog oblika, najčešće ovalnog, jer slijede konfiguraciju brežuljaka na kojima su nastale. U najvećem broju pronađenih ostataka znakovit je obrambeni zid od suhozida, građen velikim kamenim blokovima, koji je ponegdje bio visok i do deset metara, zavisno od prirodnoj konfiguraciji, odnosno većoj ili manjoj mogućnosti korištenja kamene litice. Ponegdje su pronađeni dvostruki, pa čak i trostruki obrambeni vanjski zidovi. Dimenzije gradinskih naselja također variraju od malih utvrda (svega desetak metara) do velikih gradina kojima promjer prelazi 500metara. Pristupi su bili ojačani i obično u tlocrtu savijeni radi lakše obrane.

mlađem paleolitiku. O tome svjedoče arheološki nalazi u spiljama Šandalja

I. i Šandalja II. kraj Pule za koje se ustvrdilo da su stari više od 120.000 godina. U kasnijim neolitičkim vremenima, lokalno stanovništvo, okupljajući se u veće organizirane grupe, gradilo je gradine - suhozidom utvrđene citadele na vrhovima brežuljaka - od kojih su mnoge, u antičkom razdoblju, prerasle u urbanizirana središta zadržavši svoj izvorni kasteljerski oblik izgradnje.

u Grapčevoj spilji pronađeni tragovi iz daleke pretpovijesti (neolitik).

gradine su bile smještene u određenom vizualnom povezanom nizu, pa

su zahvaljujući međusobnoj komunikaciji signalima, držali pod nadzorom svekoliki jadranski prostor i njegovo prostrano zaleđe.
Jedna od najbolje sačuvanih utvrda tog doba je Tor na otoku Hvaru s kulom koja je možda i grčkog porijekla. Nalazi se na vrhu brežuljka jugoistočno od Jelse, koji dominira prostranim poljem i s kojeg se pruža pogled na znantan dio otoka Hvara i susjedni Brač. Najbolje sačuvani dio sklopa čini utvrda četvrtastog tlocrta, građena klesanim blokovima bunjaste obrade, po čemu je pojedini istraživači smatraju grčkom konstrukcijom koja je služila kao stražarnica, ali i kao svojevrsni orijentir- mornarima koji su plovili hvarskim kanalom. Riječ je o prapovijesnoj gradini s nastambama s mnogim malim terasama.

brončanog oruđa (srpovi) – kao zaštitni znak ovog razdoblja mogla

bi poslužiti ukrasna kopča, spiralna fibula (svjedočanstvo o porastu zahtjeva i ekonomske moći društva) – jer je spiralna fibula tipičan proizvod od brončane žice, materijala po kojem razdoblje nosi ime. Neke su fibule, naročito japodske, izvanredno raskošne, ukrašene privjescima i jantarom, a kompozicijski složene i razvedene. Karakterističan predmet japodskog plemena bila je i brončana kapa u obliku krnjeg stošca (podstavljena tkaninom) ukrašena resama.

Liku su nastavali Japodi, ilirsko pleme koje je bilo spretno

u izradi predmeta od bronce i željeza o čemu svjedoče brojni nalazi brončanih reljefno ukrašenih situla (posuda za ukop pepela pokojnika), fibula (kopča) i brončanih kapa s uresima koje su postavljene platnom i kožom prethodnice današnje ličke kape.

nastale nabacivanjem kamena nad grobom pokojnika. Nastale iz religijskih pobuda,

vezane uz štovanje mrtvih, prapovijesne gomile, zajedno s gradinama, danas predstavljaju značajnu kulturnu baštinu koja se ističe u pejsažu istočnojadranskog obalnog, otočnog i zagorskog prostora.
Pula je jedan od najstarijih gradova na istočnojadranskoj obali. Naselje nad uvalom postojalo je već u neolitiku, a u vremenu ilirskog plemena Histra preraslo je u gradinu, kojoj današnja Pula duguje svoju ovalno kasteljersku urbanu matricu.
Zadar je najveće urbano središte u sjevernoj Dalmaciji. Najstariji žitelji na ovom prostoru bili su Iadasinoi - stanovnici Idasse - glavnog središta ilirskog plemena Liburna. Spominju se još u IV.st.pr. Krista, a razlog spomena je njihovo suprotstavljanje grčkim kolonima na tom dijelu Jadrana.